UPECALI SE KAO KLENOVI: Ratko Mladić se mnogima priviđa na svakom koraku

PIŠE: Mićo Lutovac

Od medija preoznatljivih po antisrpskoj djelatnosti, preko Bošnjačke stranke do ODT-a: Kad se jedna pjesma prvo proglasi za nešto što nije, pa se onda tužilaštvo pozove da provjeri upravo tu konstrukciju

...............................................

Nije mala stvar kada jedan grad obilježava deset godina od osvećenja svog Sabornog hrama. Još manje je mala stvar kada se takav jubilej obilježi spomen-knjigom, arhijerejskom Liturgijom na kojoj učestvuju arhijereji iz više krajeva pravoslavnog svijeta, prisustvom predstavnika drugih vjerskih zajednica i kulturnim programom koji do posljednjeg mjesta napuni Veliku salu Kulturnog centra.

U Baru se upravo to dogodilo.

A onda su se, gotovo po starom receptu, pojavili oni koji su u čitavom događaju uspjeli da vide – generala Ratka Mladića.

I tu počinje priča koja bi bila komična da nije ozbiljna.

Jer pjesma „Đenerale, đenerale“, zbog koje se sada pravi čitav „slučaj“, posvećena je Veljku Radenoviću, a ne Ratku Mladiću.

To više nije stvar političkog stava, simpatije ili antipatije. To je činjenica.

Čak su i mediji koji su prvi objavili informaciju o formiranju predmeta, u svom tekstu naveli da javno dostupni izvori pokazuju da pjesma „Đenerale, đenerale“ izvorno nije posvećena Mladiću, već počivšem Veljku Radenoviću, nekadašnjem potpukovniku srpske policije i komandantu posebne jedinice u Metohiji, proslavljenom starešini . Naveli su i da je pjesmu napisao i komponovao Gavrilo Kujundžić iz Orahovca.

I sad dolazimo do zanimljivog dijela.

Ako ste već sami napisali da je pjesma posvećena Veljku Radenoviću – kako ste onda uspjeli da je cijelu priču naslovite i konstruišete oko Ratka Mladića?

Eto zagonetke za "novinarsku" redakciju.

Ili možda i nije.

Možda su se pojedinci jednostavno – upecali. Pjesma ima ime i prezime
Da krenemo redom.

Veljko Radenović bio je, rekoh već, proslavljeni srpski policijski oficir i komandant jedinice u južnoj pokrajini države Srbije.

Barski portal je nakon koncerta jasno naveo tu činjenicu - pjesma je posvećena „legendarnom komandantu iz Metohije Veljku Radenoviću“, a njeno izvođenje bilo je dio završnice jubilarnog programa.

I tu se javlja jedan nevjerovatan fenomen. Pjesma se otpjeva. Neko je čuje. Neko drugi je poveže sa drugom ličnošću. Treći to objavi na društvenim mrežama. Četvrti reaguje. Peti prenese reakciju. Šesti kaže da je „slučaj“ formiran. Teletabisi...

I tako se, korak po korak, stigne do institucije koja sada provjerava da li u nečemu što je već medijski predstavljeno kao sporno uopšte postoji krivično djelo.

A sve je počelo od toga što su neki ljudi izgleda odlučili da je Veljko Radenović – Ratko Mladić.

Nije. Mediji koji su "vidjeli" Mladića u pjesmi su sami sebi dali najbolji argument - objavili su da je ODT u Baru formiralo predmet povodom nastupa „Fenečkih bisera“ i pjesama koje su, kako se navodi, mogle imati ratnu ili nacionalnu simboliku.

Isti mediji navode da su se na društvenim mrežama pojavili snimci na kojima se čuje: „Đenerale, đenerale, nek je tvojoj majci hvala“. I onda – veoma važno – sami ti mediji dodaju da je pjesma izvorno posvećena Veljku Radenoviću, a ne Mladiću.

Dakle, informacija je tu. Samo što je, izgleda, neprijatno smetala već pripremljenoj konstrukciji.

Jer ako je pjesma o Veljku Radenoviću, onda se čitav narativ o tome da su „Fenečki biseri“ u Baru pjevali u slavu Ratka Mladića više ne može predstavljati kao prosta činjenica.

Može se reći da neko pjesmu danas koristi u drugom kontekstu. Može se reći da su njeni stihovi sporni. Može se raspravljati o istorijskom kontekstu. Može se čak reći da neko u publici pjesmu doživljava kao simbol nečega drugog. Ali ne može se preskočiti osnovna činjenica o njenom nastanku. Veljko je Veljko. Ratko je Ratko. Lično, obojica su mi izuzetno dragi, i doživljavam ih uzorima svog naroda. Naroda - najvećeg u regionu.

Nije teško da se shvati. Ovoga puta - bez "pecanja".

A šta kaže Bošnjačka stranka
Na sve to oglasio se Opštinski odbor Bošnjačke stranke Bar.

U saopštenju su naveli da su „zgroženi“ snimkom koji se širi društvenim mrežama i tvrdili da se u Domu kulture „veliča presuđeni ratni zločinac Ratko Mladić“.

Bošnjačka stranka podsjeća na pravosnažnu presudu Mladiću, a zatim povlači paralelu sa Vladimirom Popovićem Špancem, po kojem Dom kulture nosi ime.

Iz BS su poručili da je spajanje ratnog zločinca i narodnog heroja na ovaj način „kulturni sunovrat Bara“.

Zatražili su reakciju rukovodstva Opštine Bar i Kulturnog centra, kao i preduzimanje mjera kako se, kako su naveli, ubuduće ne bi omogućavale „ratnohuškačke manifestacije“ u ustanovi koju finansiraju svi građani.

Na kraju su pozdravili prvu reakciju Tužilaštva i pozvali da se ispitaju činjenice i procesuiraju oni koji, prema njihovom stavu, „raspiruju mržnju i pozivaju na zlodjela“.

Sve to Bošnjačka stranka ima pravo da kaže. Ali onda i javnost ima pravo da postavi pitanje: Ko je uopšte utvrdio da su „Fenečki biseri“ pjevali Ratku Mladiću? Jer to nije utvrdilo ni Tužilaštvo. Tužilaštvo je tek formiralo predmet. ODT nije nikoga osudilo – samo provjerava ono što je internet već „presudio“ I tu dolazimo do možda najzanimljivijeg dijela.

Osnovno državno tužilaštvo u Baru zaista je formiralo predmet po službenoj dužnosti. Prema zvaničnom odgovoru koji su mediji objavili, ODT je navelo da je predmet formiralo kako bi utvrdilo da li se u radnjama nekog lica stiču elementi krivičnog djela za koje se goni po službenoj dužnosti.

Dakle - nije utvrđeno da je neko počinio krivično djelo;

nije utvrđeno da je neko slavio Ratka Mladića;

nije utvrđeno da su „Fenečki biseri“ izvršili bilo kakvo krivično djelo;

niko nije optužen.

Formiran je predmet da bi se – provjerilo. I to je sasvim normalna institucionalna procedura. Ali je onda krajnje neobično gledati kako dio javnosti već slavi samu činjenicu da je predmet formiran kao da je time potvrđena njihova početna konstrukcija. Nije.

Tužilaštvo je reklo upravo suprotno: provjerava.

Drugim riječima, ono što su neki na društvenim mrežama već „utvrdili“, institucije tek treba da utvrde. I tu je cijela priča prilično ironična.

Šta su zapravo radili „Fenečki biseri“?
„Fenečki biseri“ su muzički ansambl koji je nastao pri manastiru Fenek kod Beograda i bavi se tradicionalnom, duhovnom i drugim oblicima muzike.

U Bar nisu došli kao politička delegacija. Nisu došli da drže politički miting. Nisu došli da organizuju bilo kakvu konferenciju o Ratku Mladiću.

Došli su na koncert povodom deset godina od osvećenja Sabornog hrama Svetog Jovana Vladimira. I to nije nikakva naknadna priča.

Program je najavljen unaprijed - predstavljanje spomen-knjige „Dugo očekivani dan“, Sveta arhijerejska liturgija, a zatim koncert „Fenečkih bisera“.

Centralnom bogosluženju prisustvovali su i predstavnici Rimokatoličke crkve, Islamske zajednice, političkog, kulturnog i javnog života Bara.

To je slika događaja koju bi valjalo pogledati prije nego što se jedna pjesma izbaci iz konteksta i od nje napravi centralni sadržaj cijele proslave.

Proslava – dostojanstvena
Deset godina Sabornog hrama nije počelo pjesmom „Đenerale“.

Počelo je predstavljanjem knjige „Dugo očekivani dan“. Nastavljeno je Liturgijom. Učestvovali su arhijereji. Bili su prisutni predstavnici drugih vjerskih zajednica. A onda je došao koncert. I tu su „Fenečki biseri“ uradili ono zbog čega su i došli – pjevali. Publika je prihvatila program.

"Barski portal" je zabilježio da je Velika sala Kulturnog centra bila ispunjena do posljednjeg mjesta i da je publika, od najmlađih do najstarijih, zajedno sa ansamblom pjevala.

Drugi izvještaji o jubileju takođe govore o velikom broju prisutnih i o značaju čitavog programa, a ne o bilo kakvom političkom mitingu.

I onda, umjesto da se govori o deset godina hrama, knjizi, liturgiji, arhijerejima i koncertu – odjednom glavna tema postaje jedna pjesma.

I to još pjesma koja je posvećena čovjeku čije ime u čitavoj konstrukciji gotovo da niko nije ni pomenuo. Veljku Radenoviću.

Kulturni centar im, izgleda, nije dao dovoljno materijala za napad
Kulturni centar Bar se, sasvim očekivano, oglasio. I njihovo saopštenje je, zapravo, prilično jasno. Javna ustanova podsjeća da svoje prostore daje na korišćenje različitim korisnicima za kulturne, umjetničke i druge programe.

Navode da su tokom svog postojanja prostore ustupali i vjerskim organizacijama, u duhu saradnje i multietničkog sklada.

I ključno - Kulturni centar kaže da ne može biti odgovoran za sadržaj programa koji nije u njegovoj organizaciji, niti za stavove, poruke i repertoar korisnika kojem je prostor ustupljen.

Što bi, prevedeno na običan jezik, značilo - sala nije pjesma. Mada su sve pjesme te večeri bile savršeno dobre.

Zidovi, uzgred, nisu organizator. Dom kulture nije hor. I ne postaje nečiji politički ili ideološki saorganizator samo zato što je u njemu iznajmljen prostor. Kulturni centar je, uz to, naglasio da će i ubuduće svoje prostore stavljati na raspolaganje pod jednakim uslovima, uz poštovanje zakona, kulture dijaloga i principa nediskriminacije.

Teško je sporiti takav stav.

A sada malo o „multietničkom skladu“
Posebna je ironija u tome što se čitav slučaj sada predstavlja kao dokaz da je Bar tobože postao neko drugo mjesto. A upravo je na samom jubileju bilo predstavnika različitih vjerskih zajednica.

I niko nije sprečavao bilo koga da dođe. Niko nije nikoga tjerao da pjeva. Niko nije nikome branio da ima drugačiji stav.

Ali se sada jedna pjesma koristi kao dokaz za gotovo apokaliptičnu sliku Bara.

Odjednom je od koncerta napravljena „ratna manifestacija“.

Od sale – „mjesto veličanja“.

Od pjesme o Veljku Radenoviću – pjesma o Ratku Mladiću. A od tužilačke provjere – gotovo presuda.

Samo još fali da neko formira komisiju za utvrđivanje krivice akustike Velike sale Kulturnog centra.

I da se razumijemo - ovo nije spor oko toga ko šta mora da voli
Neko ne voli Veljka Radenovića. Neko ne voli Ratka Mladića. Neko ne voli pjesmu. Neko ne voli nacionalne pjesme. Neko ne voli pravoslavne koncerte. Neko ne voli nijednu od ovih stvari.

Sve je to legitimno.

Ali javni prostor ima jedno dosadno svojstvo koje nekima očigledno smeta - činjenice ostaju činjenice i kada nam se ne dopadaju.

A činjenica je da je pjesma „Đenerale, đenerale“ posvećena Veljku Radenoviću.

Činjenica je da je koncert održan povodom desetogodišnjice osvećenja Sabornog hrama. Činjenica je da je organizator jubileja bila Crkvena opština Bar. Činjenica je da je Kulturni centar obezbijedio prostor.

Činjenica je da je ODT formiralo predmet po službenoj dužnosti kako bi tek utvrdilo ima li elemenata krivičnog djela. A nije činjenica da je ODT utvrdilo da je neko slavio navodnog ratnog zločinca.

To je – za sada – tuđa interpretacija.

Najzad, neka institucije rade svoj posao
Neka ODT provjeri.

Niko normalan ne treba da ima ništa protiv toga.

Ali ako institucije već provjeravaju, onda je red da i oni koji su toliko žurili sa kvalifikacijama sačekaju rezultat.

Jer ako se ispostavi da nema krivičnog djela, onda bi bilo zanimljivo vidjeti hoće li oni koji su ovu priču već predstavili kao „kulturni sunovrat“ imati istu revnost da objave ispravku.

Hoće li neki mediji napisati da su se malo prerano upecali?

Hoće li uostalom priznati da je pjesma, kako su i sami napisali, posvećena Veljku Radenoviću?

Hoće li Bošnjačka stranka priznati da je svoju političku reakciju zasnovala na interpretaciji koja nije isto što i činjenica?

I hoće li oni koji su od jednog koncerta napravili nacionalni problem imati dovoljno snage da kažu - pogriješili smo u tumačenju.

To bi, u stvari, bio najbolji mogući ishod.

Jer Baru ne trebaju nove podjele.

Ali mu ne trebaju ni medijske konstrukcije u kojima se jednom čovjeku prišije ime drugog, jednom koncertu politički karakter koji nije imao, a jednoj institucionalnoj provjeri značenje presude.

I zato – malo manje pecanja, malo više provjere
Ova priča je pokazala nešto što je mnogo važnije od same pjesme.

Pokazala je koliko je malo potrebno da se jedan kulturni događaj pretvori u politički slučaj.

Dovoljan je snimak od nekoliko sekundi. Dovoljna je pogrešna asocijacija. Dovoljan je jedan naslov. I onda krene lavina. Jedni reaguju. Drugi prenesu. Treći zatraže institucionalnu reakciju. Četvrti formiraju predmet.

I na kraju svi ozbiljni ljudi sjednu da provjeravaju ono što je trebalo provjeriti na samom početku.

Kome je posvećena pjesma? Odgovor je bio dostupan.

Veljku Radenoviću. Pa ako je već tako – onda su se, izgleda, neki baš lijepo upecali. I što je najzanimljivije, upecali su se na činjenicu koju su sami objavili. A to je već prilično neobičan novinarski ulov.

Jer kada novinar sam u tekstu napiše da je pjesma posvećena Veljku Radenoviću, a zatim čitav slučaj gradi tako da čitaocu prva asocijacija bude Ratko Mladić, onda nije problem u pjesmi.

Problem je u čitanju. I strahu od Ratka Mladića koji biološki više nije živ.

I zato bi prije nastavka ovog medijskog spektakla bilo dobro da svi još jednom preslušaju pjesmu. A i da je zapjevaju ne bi im bilo od štete.

Ne zbog toga da bi je morali voljeti. Nego da bi konačno saznali kome je posvećena. I koliko je divna. Prelijepa. I savršena...

A onda neka ODT radi svoj posao. Neka Bošnjačka stranka brani svoje stavove.

Neka mediji u pokupaju i ostali objašnj Sačuvaj avaju svoje interpretacije.

A sjajni „Fenečki biseri“?

Oni su svoje već uradili. Došli su u Bar, zapjevali i pred prepunom salom završili program desetogodišnjice jednog od najznačajnijih duhovnih saborišta grada, a sa njima je horski pjevala cijela sala. "Barski portal" je u jednom prilogu konstatovao da je sa njima Bar pjevao horski pjevao inače sjajnu pjesmu "Đenerale, đenerale..."

Možda će sljedeći put pecanje biti uspješnije.

Đenerale, đenerale...