Piše:
Na mojim putovanjima često se dešavalo da nisam bio kući u danima kad je to uobičajeno! Ali, promišlju Božjom uvijek sam se zadesio tamo gdje je to bilo važnije i neobičnije, da ne kažem jedinstveno!
Tako sam jednom slavu proslavio u Jerusalimu, veliki petak na putu bola... Večeras pišem o Božiću u Vitlejemu! Nemoguće je poželjeti više od ovoga! Slavite roždestvo Gospodnje na mjestu gdje se to i stvarno desilo!
Vitlejem je danas za razliku od neznavenog sela iz doba rođenja gradić sa oko 30.000 stanovnika! Pripada Palestinskoj samoupravi i nalazi se na samo desetak kilometara od Jerusalima! Ograđen je jednom neopisivo ružnom građevinom, tj. zidom visokim oko šest do 8 metara kojim su Izraelci ogradili čitavu Palestinsku samoupravu!
Gotovo polovina stanovnika, ili nešto manje su pravoslavni Arapi. Voljom Gospodnjom prisustvovao sam i jednom njihovom vjenčanju i gotovo da se ne razlikuje od naših! Iako je tamo, kao i svugdje u palestinskoj samoupravi pobijedio Hamas, oni istrajno podupiru hrišćane i čine sve da se ne iseljavaju. I gradonačelnik Vitlejema je uvijek pravoslavac.
Ovoga puta je to bila vjerovatno neka Ruskinja porijeklom - Vera Pavlovna! Dakle, Hamas, iako ni sam nije dovoljno moćan ipak čini sve da očuva hrišćanstvo u Vitlejemu, ali i u cijeloj Svetoj Zemlji, tamo dokle se prostire njihova samouprava!
Ja sam tamo bio četiri puta, tri puta na Hadžiluk i jednom turistički, i o tome napisao knjigu, putopis.
Međutim, ovo nisam zabilježio u knjizi. Jednostavno zaboravio.
Na neki način ovaj moj osvrt je samim tim u izvjesnom smislu i ekskluziva za čitaoce „Barskog portala“!
Naime, kada sam bio prvi put, udarna vijest na svim sredstvima informisanja je bila da je četvrti sin Mahmuda Abasa, vođe Hamasa-a primio hrišćanstvo! I ne samo primio, već je postao neka vrsta apostola koji je uporno propovjedao da je konačno u pravoj vjeri, vjeri ljubavi i praštanja! Sa puno samopouzdanja i vere je ubjeđivao i muslimane i Jevreje da je jedino takva vera garant ljubavi i sloge među njima! To je bila bukvalno bomba među tamošnjim svijetom! Malo je euforija stala jer je poslije nekoliko dana umro Arijel Šaron, legendarni komandant Oklopne divizije i dugogodišnjin predsjednik Izraela, pa su te vijesti stavile u drugi plan Abasovog sina!
Ipak suma-sumarum ovaj događaj je imao veliki efekat među Arapima i mnoge ljude preveo u hrišćanstvo!
I još bih rekao da za razliku od nas kada se objavi rođenje Hristovo na stotine duvačkih orkestara svih uzrasta nastupi uskim ulicama starog grada i stvara neopisivu buku svirajući uglavvnom onu nama poznatu „Zvončići, zvončići...“
Što bučnije i što glasnije, jer je to najradosniji glas u istoriji svijeta i treba svuda da se čuje! Trebam li napominjati da su to sve orkestri pravoslavnih Palestinaca? Kako je tamo sve uvijek na ivici rata ja sam zamolio neke vojnike da nas puste da dođemo do Crkve rođenja, objasnivši da smo mi Srbi! Odmah je jedan otrčao i doveo nekog oficira koji nas je uz poklike ljutnje ostalih proveo direktno do crkve! Usput je nekoliko puta ponovio „Palestajn pipl lav Serbian pipl“!
I za kraj bih posebno naglasio svoje zapažanje da Palestici u odnosu na Jevreje žive kao u kontejneru, ali oni imaju hrišćansku dušu i srce. Tokom svih mojih putovanja, a nije ih bilo malo, sa par stotina ljudi, tek par gospođa nekih diplomata su izražavali simpatije prema Jevrejima! Ostala srca „zarobili“ su Palestinci! Ovo nikako ne znači da ne poštujem Jevreje i njihove vrijednosti. Naprotiv, ali o tome nekom drugom zgodom!
(Autor je profesor istorije i direktor Izdavačke kuće "Jerusalim" iz Bara)
