Egoizam na izbornim listama i borba za privilegije

Piše: o. Jovan Plamenac

Politički izbori u Crnoj Gori (vjerovatno je tako i drugdje) prilika su da izađemo iz svoje ljušture kojom kod drugih stvaramo predstavu o sebi i pokažemo se kakvi uistinu jesmo.
Formiranje izbornih lista prilika je da vidimo kakvi su oni iz ponude za glasanje. I ovih dana smo, tako, slušali o borbama za viša mjesta na izbornim listama.

Ta borba nije nadmetanje u poštenju, viteštvu, znanju, organizacionim sposobnostima… To je borba za poziciju u društvu iz koje se, barem potencijalno, može izvući neka korist za sebe i svoju porodicu: odbornička platica, honorar u nekom odboru, dnevnice za putovanja, bolja mogućnost zaposljenja djeteta, medijski nastupi i mogućnost uticaja na neke društvene procese, pa, ma koliki oni bili, i pozicija u društvu koju oni donose…, ali i zadovoljenje svoje sujete, svog veljanja, „ko je kao ja“, u stvari svoje gordosti.

Što je jači egoizam u tim ljudima, to je i borba za više mjesto na izbornoj listi žešća. Ona zna da bude bezobzirna, čak i surova, kao kada je u pitanju biti ili ne biti. Tako kandidati za viša mjesta na izbornim listama, ona mjesta koja znače mogućnost ulaska u skupštinu, opštinsku ili republičku, postaju gladijatori u demokratskim procesima, a izborne liste gladijatorske arene.

Ova borba je vidljivija u opozicionim strankama i njihovim koalicijama. Ima je i u vladajućim strankama, pa i Demokratskoj partiji socijalista, ali oni to bolje kriju od javnosti. Dakle, borba za ulogu „narodnog predstavnika“ nije borba za opšti interes; ona je prizemna.

Kandidat za odbornika (ili poslanika) ima svoje štitonoše i drugu logistiku koja od svog angažmana ima takođe koristi, sve do 10-20 evra dnevnice za lijepljenje plakata. Tako je u opozicionim strankama, tako je i u vladajućim. Samo što su kod stranaka koje drže vlast, pa sa njome i državne firme i ustanove, kvote veće.

Politički izbori su, takođe, prilika da se kakvim uistinu jesmo pokažemo i mi koji glasamo, mi koji smo, na neki način, topovsko meso onima sa izbornih lista. Da li mi glasamo za one za koje smatramo da će, ako budu izabrani, donijeti istinski boljitak ovoj zgužvanoj državi, ili za one od kojih očekujemo ličnu materijalnu korist?

Da li glasamo za one koji bi barem pokušali da ovaj uniženi narod, amputiranog dostojanstva, izvuku iz blata zapadnjačke liberalne ideologije, ili nam se to blato navuklo na oči, pa nam je u njemu ugodno kao svinji u brlogu?

Da li kada na dan izbora uđemo u onu kabinicu, sami sa olovkom u ruci i ispred sebe spiskom ponuđenih političkih stranaka i koalicija, od kojih je svaka već javno ponudila svoj vrijednosni sistem naših političkih (a samim tim i životnih) sudbina, razmišljamo o svom trbuhu ili svojoj duši?

Da li je naša sloboda novac kojim možemo kupiti dobru hranu, platiti ljekara (legalno ili ilegalno), kupiti dobra kola i skupo se obući, raskalašno se provesti i vidjeti svijeta ili nam je oslobođenje razvaljivanje okova koji našu dušu drže zatočenu u animalnim potrebama našeg tijela i naše sujete?

Da li nam je mjera slobode ugled u društvu mjeren našim materijalnim imetkom i društvenim uticajem, ili naša potencijalna bogolikost? Ovog opredjeljenja na političkim izborima nije oslobođen nijedan društveni sloj, od potkazivačâ i spletkarošâ pa sve do sveštenikâ. 

Ne kaže se uzalud da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Vlast koju ima, narod zaslužuje i kada je voljno odabere, ali i kada dopusti da mu bude nametnuta mimo njegove volje. 

Navikli smo da političarima, posebno uoči izbora, sa usana teku med i mlijeko. Kada prođu izbori, kada budu izabrani (stvarno ili prevarno), kada se ustoliče na vlasti, gledamo kako se med i mlijeko slivaju u njihove džepove. I presrećni smo ako nas se dotakne neka kapljica.

Ali, i među političarima je čestitih ljudi. Na biračima je da ih prepoznaju. Još ako birači glasaju vođeni čestitim motivima, eto nam – života.

(Sloboda)