Fališ Crnoj Gori, tvoje djelo je nemjerljivo!
PIŠE: Mićo Lutovac
U ovim tmurnim vremenima, punim izdaje, bluda, prodaje, i sramote, fali nam jedan čovjek više nego ikada — mitropolit Amfilohije Radović. Đed naš. Ne samo mitropolit, već duhovni barjaktar, sabirač razjedinjenih, tumač vremena, glas Istine u svijetu koji se od nje uplašeno sklanja. Danas, kada se ruši sve što je Sveto, kada se sloboda svodi na heštag, a vjera na podrugljiv mem, fali glas koji je znao da podigne i da udari šakom o trpezu. Da pouči, ali i da — ako treba — prokune.
Fališ, Đede, jer bi samo tvoja riječ pomirila zavađene. Ti koji si pod šatorom na Rumiji molio za mir, ti koji si u Pećku patrijaršiju unosio nadu, ti koji si u hramu Hristovog Vaskrsenja skidao prašinu sa istorije da je narod ne zaboravi. Gdje si sada da vidiš kako tvoji nekadašnji bliski saradnici, poput Zdravka Prekrečenog, postaju ono protiv čega si se ti životom borio — pioni Zapada, bez kičme i bez korijena? Gdje si da vidiš kako oni koji su stajali iza tebe u veličanstvenim litijama, danas koračaju uspravno i istrajno ka poništenju sramnog priznanja lažne države Kosovo, dok neki drugi, iznenada iskrsli, bez borbe i bez korijena, a školovani po zapadnim programima, sjede u foteljama i ne smiju ni da pogledaju putem svojih predaka?
Fališ, Đede, jer bi vidio i podsjetio sve da litije nije pokrenula nijedna institucija, nego narod. Ljudi koji nisu imali ni resurse, ni dozvole, ni medije, nego samo ikone, barjake i suze. Crkva ih je odmah prepoznala i zagrlila, a ti si ih poveo, blagoslovio, obuo svoje crne cipele i krenuo s njima, korak po korak, molitvu po molitvu. A oni koji su prvi stali na čelo — ostaju i danas na tom putu, s malo snage, ali s punim srcem. Samo što im put blokiraju oni koji bi htjeli i da budu Srbi za lokalnu upotrebu kako bi istinskim Srbima očoplili glasače, i da se dopadnu Zapadu, i da žive od svega, a vjeruju ni u šta.
Fališ, Đede, jer bi sada vidio jasno ko je izdao, ko je prešao liniju. Vidio bi kako Zapad, isti onaj koji te škrgućući trpio dok si razobličavao laži o “ljudskim pravima” i “evroatlantskim integracijama”, danas ruši vlast u Beogradu preko studentskih protesta i “građanskih inicijativa”. Vidio bi i da ni ta vlast nije sveta, ali bi kao nekad sa Vučićem, sjeo, razgovarao, pa kad je trebalo — opleo, a kad je moralo — pružio ruku. Tvoja je moć bila u istini, ne u kalkulacijama. Danas nema ko da kaže istinu bez kalkulatora u džepu.
Tvoje djelo, Đede, nije mjerljivo rečenicama. Preko 600 sagrađenih ili obnovljenih svetinja. Svaka kamen po kamen, svaka kao srce iz praha izvađeno. Nije to bio građevinski poduhvat, nego vaskrsenje naroda kroz hramove. Sabirao si kosti mučenika, sakupljao glave zaklanih na Kosmetu, po Livadama, po Jadovnu, po Glini. Okupljao si narod oko sebe, oko Boga. Tvoja riječ je podizala, a kad je trebalo — i proklinjala. Kao Sveti Petar Cetinjski, znao si da se odrekneš onih koji se odriču Svete Rusije, pravoslavnog naslonja. Znao si da kažeš: “Ko se Rusije odrekne, nek se Gospod od njega odrekne.” A danas se odriču i Rusije, i Kosova, i Srpstva, i krsta.
Fališ, Đede, jer Crnoj Gori danas treba baš onakav — tvrd, ali blag. Srbiji treba glas koji nije u službi nijedne partije, već samo Svete Crkve i naroda. Republici Srpskoj treba pastir koji neće zaboraviti njene mučenike ni onda kad se svijet pravi da ne čuje njihov krik. Kosovu i Metohiji treba novi Amfilohije koji će opet obući crnu mantiju i stati pred oltar u Đakovici, makar ga čekali kamen i psovka. Čovječanstvu, slobodoljubivom, treba glas koji neće stati pred “pride” parade, “rodne agende” i moderne robovlasničke slobode.
Fališ, Đede. Da podigneš glas kad svi ćute. Da uzmeš metlu kad se oltar zatrpa prašinom. Da opet zapjevaš: “Ne damo svetinje!” i da ta pjesma probudi sve uspavane duše. Fališ, Đede, jer nam je ostala samo tišina — a tvoja tišina nije ni teška, ni mrtva. Njome odzvanjaju zvona sa Rumije, Hilandara i Ćelija.
Fališ, Đede. Dođi u snu, ako ne možeš u javi. Kaži nam šta nam je činiti. Jer bez tebe — svi smo nekako manji, i slabiji, i izgubljeni.
