PIŠE: Milenko Miško Jovanović
U narodu koji je bezbroj puta u svojoj časnoj istoriji bio na udaru carstava, dušmana i zavojevača, samo su najveći sinovi stizali do vječnosti. Jedan od tih besmrtnih je i mladi Gavrilo Princip, čije rođenje 25. jula 1894. godine ne slavimo samo kao datum, već kao simbol. Simbol otpora, Slobode, časti i pravde. Simbol srpskog inata i nepokolebljive odlučnosti da se ne prihvati ropstvo kao sudbina.
On, dakako, nije bio terorista, kako bi željeli da ga prikažu savremeni fašisti i nacisti, neprijatelji srpstva i slobodoljubivog svijeta. Bio je rodoljubivi mladić, čedo porobljene Bosne, vitez bez oklopa, ali s ogromnim srcem. Njegov pucanj na Vidovdan 1914. godine u Sarajevu nije bio pucanj u mir, već u nepravdu. Pucanj protiv carske samovolje, protiv porobljivanja jednog naroda, protiv poniženja koje je trajalo.
Bio je to odjek Kosova, zavjetni odgovor srpskog naroda na mučeničku smrt cara Lazara. Gavrilo je svojim djelom oživio vidovdansku etiku – bolje grob u Slobodi, nego život u ropstvu.
Srpski narod je, znamo svi, platio svoju ljubav prema Slobodi najvišom cijenom. U Prvom svjetskom ratu izginula je trećina srpskog stanovništva. Za Slobodu Evrope, za Slobodu svijeta, Srbi su ginuli masovno, časno i bez kolebanja. Njihovi grobovi su rasuti od Cera, Kolubare, Kajmakčalana i Albanije, do Krfa i Soluna. Ta krv nije prolivena uzalud – ona je ugrađena u same temelje Slobode koju danas uživaju i oni koji nas bezočno napadaju.
Ali Srbi nisu ginuli samo u Prvom. I u Drugom svjetskom ratu, pod udarom fašizma i ustaškog noža, srpski narod je doživio genocid. Jasenovac, Gradiška, Jadovno, Velika, Pag – to su srpske Golgote. A i u poslednjim ratovima, Srbi su ponovo bili žrtve – demonizovani, bombardovani, raseljeni. Uprkos svemu, Srbija i srpski narod nisu kleknuli. Ni tad, ni danas.
I u tom lavirintu istorije, ime Gavrila Principa ostaje kao svjetlo na kraju tunela. Njegova žrtva nije bila puka pobuna – ona je bila najdublji izraz Slobode. Zato je i Car Nikolaj II, pravoslavni brat i zaštitnik srpstva, stao uz Srbiju. Rusija nije ustuknula, iako je znala da ulazi u Veliki rat. Nije dozvolila da srpski narod bude uništen, jer iza Srbije je stajala ideja – ideja Slobode svih slovenskih naroda. I danas, kad god neko u svijetu kaže „pravoslavlje, čast, otpor“, ne može, a da ne misli i na srpsku borbu i na rusku bratsku žrtvu.
Svi koji danas pokušavaju prekrojiti istoriju, umanjiti ulogu Gavrila Principa, poništiti srpsku žrtvu i zatrti naše pamćenje – samo služe tuđim interesima. Zato je naša obaveza da govorimo, pišemo, podučavamo. U svakom gradu gdje se Sloboda cijeni, morao bi stajati spomenik Gavrilu Principu. On nije bio samo naš – on je bio za sve potlačene. Ali je naš prije svih.
Gavrilo je u Terezinu sahranio svoje tijelo, ali je u srpskom narodu ostavio besmrtnu dušu. Njegov lik treba da stoji u školama, na trgovima, u udžbenicima. Ne zato što je izazvao rat, već zato što je poslao poruku da srpski narod nikada neće pristati na podaništvo. Kao što nije ni 1389. godine. Kao što ne pristaje ni danas.
U vremenima kada se ciljano brkaju žrtve i dželati, kada se srpska stradanja prećutkuju, a naši junaci zaboravljaju, mi moramo biti glasniji. Moramo govoriti imena: Gavrilo Princip, Nikolaj II, Lazar, Karađorđe, Stepa Stepanović, Živojin Mišić, Milunka Savić, i mnogi, mnogi drugi. Svako od njih je jedna zvijezda u nebeskom srpskom panteonu.
Zato, na dan rođenja Gavrila Principa, neka se u srcima svih Srba zapali plamen ponosa. Neka se čuje da nismo zaboravili. Da nećemo prihvatiti da junake nazivaju zločincima, a svoje dželate – civilizacijom. I neka svaki naš grad u svim srpskim zemaljama, svaka škola, svaki trg, u srcu svog naroda podigne misaoni i stvarni spomenik ovom hrabrom dječaku koji je kazao porobljivaču i agresoru: DOSTA!
Jer, sve dok se Gavrilo pamti – Srbi će postojati kao slobodan narod. Neka vječno živi sjećanje na slobodara Gavrila Principa!!!
-200x200-rez.jpg)
