Ukrajina je ruski svijet, Crna Gora - srpski

PIŠE: Mićo Lutovac

U Crnoj Gori je dovoljno da neko spomene jezik, zastavu ili himnu, pa da se brat na brata okrene, da se komšije podijele, a rod rođeni zavadi. Jer malena Crna Gora je danas talac najbezveznijih ideoloških podjela, partijskih zastava i religijskih manipulacija. Tako je bilo i tako, čini se, još uvijek jeste.

Ali dok se mi svađamo oko Čirgićevih „naučnih“ izmišljotina i "dukljanskih" bajki, pogledajmo velike. Na Aljasci se sastaju Tramp i Putin, dva najmoćnija čovjeka svijeta. Tramp kaže da mu je ruski predsjednik poslao zajedničku fotografiju sa samita, i nagovještava da bi Putin mogao doći na Svetsko prvenstvo u fudbalu 2026. godine u SAD. To su simboli koji svjedoče da i u najvećim razlikama postoji prostor za dogovor i zajedničku riječ. A mi u Crnoj Gori se trošimo na svađu oko toga „koji je jezik naš“.

Istina je jednostavna: ako nešto nije srpsko, ono nije ni crnogorsko. Tako je bilo i tako će ostati, jer bez srpstva nema ni Crne Gore. Crna Gora je samo grana na srpskom stablu – i kad pokušaju da je otkinu, ona vene i suši se. Kralj Nikola je to najbolje rekao oslobađajući Bar: „Vjenčavam te, srpsko more, sa slobodom Crne Gore.“ Nije rekao „dukljansko“ more, nego srpsko.

Ali pogledajmo i jednu drugu paralelu. Ukrajina je ogromna zemlja, a Putin i Tramp joj pokazuju gdje joj je mjesto – u NATO ne može, ma koliko se upinjala, ma koliko joj zapadni mentori obećavali. Jer geopolitika nije igračka, a veliki odlučuju. I Ukrajina danas plaća strašnu cijenu zle politike svojih uzurpatora, koji su slušali tuđe, a ne svoje interese. Neuporedivo veća i jača od Crne Gore, a nestaje jer pravda stiže svakoga ko izda svoj narod.

Zar je Crna Gora morala da se zamjera Rusiji ulaskom u NATO, i to suprotno volji većine građana? Zar je morala da se zamjera rođenoj sestri Srbiji priznanjem lažne države Kosovo*, koju tri četvrtine čovječanstva ionako ne priznaje? Zar je morala da stane na stranu terorista, kanibala, deceubica?

Tu katastrofalnu politiku plaćamo danas praznim selima, odlivom mladih, rasprodatim prirodnim bogatstvima i duhovnim raskolom. Potrebna nam je katarza, potreban nam je "veting" – i to "autoveting", kako se popularno kaže – odbacivanje svega što nas vodi u nestanak.

Veliki će uvijek znati da se nagode, jer oni misle na svoje interese i na svoju budućnost. Mali, ako zaborave svoje korijene i istoriju, ako povjeruju u bajke „dukljana“ i izdaju Rusiju i Srbiju, ostaće bez sebe.

A opet, izbor je naš: da li ćemo biti dio srpskog svijeta i prijatelj Rusije, ili ćemo završiti kao Ukrajina – žrtva tuđih planova, primjer kako narod može nestati kad vlast izda?