Kolo na Mašvini i divljanje u Zagrebu: Zločin dublji i od mržnje i od sadizma...

PIŠE: Đorđe Brujić

Na jučerašnji  dan, 21. jula 1942. godine desio se jedan od najmonstruoznijih zločina koji ljudski mozak ne može da pojmi. U selu Mašvini od najmanje stotinu poklane djece (ne znamo tačan broj) ustaše su izdvojile njih dvadeset mrtvih – deset djevojčica i deset dječaka. Zatezalo dalje kaže: „pa zaklanih 10 djevojčica i 10 dječaka, od 5 do 7 godina, skinuli gole, djevojčice položili na leđa u krug, spojili im ruke, a raširili nožice i na njih položili gole zaklane dječake!“ 

.....

Šta je jedan narod, ili makar jedan njegov značajan dio, navelo da sa oduševljenim odobravanjem prihvata ovakve „akcije“ svoje vojske protiv srpskog naroda? Odgovor na ovo pitanje bismo, možda, mogli potražiti u prvoj riječi Zatezalovog pasusa – u upitnoj zamjenici „tko“ – „Tko je osmislio mrtvo kolo u Mašvini…“ Tko?

Nakon pune 83 godine sjećamo se ovih dana jednog datuma koji je malo nazvati dramatičnim, traumatičnim, tragičnim, zločinačkim – 21. jula 1942. godine, kada su ustaški krvnici počinili nezapamćen zločin u ljudskoj istoriji, a koji je, po svemu sudeći, svjesno prikriven i skrajnut na marginu, iako je po manijakalnosti prevazišao sva do sada poznata zlodjela.

U sklopu tzv. „Slunjske žetve“, koja je je bila „operativno“ ime napada na rejon Korduna u okolini Slunja i Rakovice, a u kojem su pored ustaša iz Hrvatske učestvovale i muslimanske ustaše sa područja današnje Bosne i Hercegovine, desilo se i takvo varvarstvo kojem sistem ili multidisciplinarni lanac egzaktnih nauka još nije utvrdio ime, a ni porijeklo. Tom prilikom je, kažu dokumenti, mada se ne mogu složiti u preciznim brojkama, na najzvjerskiji način ubijeko oko 5.000 Srba tog kraja.

Prije nekoliko dana, naime, ovim povodom sam, iako to nikada ne činim, objavio i komenetar vezan za ovaj događaj u vidu citata iz knjige istoričara dr Đure Zatezala „Radio sam svoj seljački i kovački posao, svjedočanstvo genocida“, čije je drugo izdanje objavilo SKD „Prosvjeta“ iz Zagreba.

Nikada mi ne bi palo ni na kraj uma da pozleđujem rane Mašvinskih novomučenika, čak ni da ih i pomenem, da nisam imao moralnu obavezu. Ne samo prema žrtvama, ni prema Mašvini, ni prema Blagaju… Koliko prema svima zajedno, a prvenstveno prema sebi i njima unutar sebe!

Prije desetak godina u knjizi poezije „Poslednjeg dana veče“ objavio sam pjesmu „Kolo na Mašvini“ sa fusnotom dr Zatezala koju sam prenio i u pomenuti komentar. I sada više nemam pravo da ćutim! A ćutao bih. Ionako sam davno rekao da su cijeli Kordun i Banija zaklani!

U knjizi to izgleda ovako:

***

(Kolo na Mašvini)

Koračam da ih ne probudim,

da im se plač u crvenu penu ne razlije

Ako su budni da znaju zbog njih da bdijem

Sam, ja beznadežni stražar

nad njihovim još toplim telima

i ovim brdom i jamom

U čemu je snaga reči osim u zaboravu

Zato ćutim pred crkvom od njihovih detinjih srca…

Lica, lica, lica…

A oni mirni i visoki, lepi kao more

Sa veđama nasmešenim ostacima dželata

i očima zagledanim u dno moje nesanice

U srce da nam se podsmehneš

u nož u srcu da nas pogledaš

Priđi! Gole nâs u detinjstvu da prepoznaš;

U svakoga šaka kao zrno prosa

U kolu beli,

u kolu goli i beli

od koga kome predani

Sad starimo zajedno,

kao zemlja i nebo nad njom što stari;

Oni bivša deca

Nož uhvaćen u zamahu,

pa koračam da ih ne probudim,

njih dvadeset u mojoj zeni

***

Tko je osmislio mrtvo kolo u Mašvini, na planini kordunskog brda, iznad Rakovice, kod Slunja, kada su 21. jula 1942. godine ustaše poklale u zbjegovima i vlastitim kućama više od 420 srpskih civila, pa zaklanih 10 djevojčica i 10 dječaka, od 5 do 7 godina, skinule gole, djevojčice položili na leđa u krug, spojili im ruke, a raširili nožice i na njih položili gole zaklane dječake!

(Iz knjige: Dr Đuro Zatezalo, Radio sam svoj seljački i kovački posao, svjedočanstva genocida)
Pjesmu ćemo, podrazumijeva se, ostaviti postrani, i pogledati Zatezalov zapis.

Podsjetimo da je istoričar dr Đuro Zatezalo rođen u selu Donje Dubrave, da se cijelog naučnog života bavio stradanjem Srba u NDH, da mu je mjesto rođenja na drugoj obali Mrežnice u odnosu na Mašvinu, i da je cijelu priču znao i prije nego što je ušao u arhive.

Dakle, nesumnjiv naučni i izvorni – prvoklasni svjedok, koji je cijeli slučaj sagledao i iz ugla naroda, odnosno svjedočenja preživjelih, ali i iz ugla arhiva i dokumentaristike.

Zato bismo da se za sada zadržimo samo na ovoj jednoj rečenici iz cijelog paragrafa posvećenog zločinu na Mašvini, i pokušamo da razlučimo nekoliko činjenica.

Prvo – samo u selu Mašvini zaklano je 420 Srba u jednom naletu! Od najmanje stotinu poklane djece (ne znamo tačan broj) ustaše su izdvojile njih dvadeset mrtvih – deset djevojčica i deset dječaka. Zatezalo dalje kaže: „pa zaklanih 10 djevojčica i 10 dječaka, od 5 do 7 godina, skinule gole, djevojčice položili na leđa u krug, spojili im ruke, a raširili nožice i na njih položili gole zaklane dječake!“

Dakle, djeca približnog godišta i uzrasta! Sliku od deset zaklanih djevojčica položenih na leđa u krug (kolo), sa raširenim nožicama i na njima deset golih zaklanih dječaka, nalazimo u rijetkim dokumentima! Cijeli slučaj psihopatologije, duševnih poremećaja, neurologije i genetike ustaških zlikovaca ogleda se upravo u ovoj slici.

Bilo bi zanimljivo čuti od psihologa, psihijatara, neurologa, psihoanalitičara, genetičara, antropologa, patologa, pa ako hoćete i od istoričara, ili pravnika, šta je moglo dovesti do ovakvog čina, koji je dublji i od mržnje, i od sadizma… Koji nadilazi i nagon sebeljublja

On je i izvan dimenzija mašte!

Ako je „mrtvo kolo na Mašvini“ presedan u bilo kom smislu, bez obzira na proklamovane ciljeve i metode eliminacije Srba iz NDH, podsjetimo da do njega nije doveo jedan manijakalni ubica, niti nekolicina pijanih vojnika – u njemu je morala učestvovati mnogo veća vojna formacija, koja po svim iole ljudskim pravilima podliježe odgovornosti svojih pretpostavljenih. S obzirom da niko nije odgovarao za ovakav zločin, makar i kao vojnik, dovodi se u pitanje ne samo kompletan poredak, nego i cjelokupno ustrojstvo i zdravlje jednog naroda, bilo ono mentalno ili duhovno. U pitanju je, dakle, kolektivno svjesno, ili kolektivno podsvjesno! Zavisi kako se gleda na zločin!

Drugo – Šta je jedan narod, ili makar jedan njegov značajan dio, navelo da sa oduševljenim odobravanjem prihvata ovakve „akcije“ svoje vojske protiv srpskog naroda?

Odgovor na ovo pitanje bismo, možda, mogli potražiti u prvoj riječi Zatezalovog pasusa – u upitnoj zamjenici „tko“ – „Tko je osmislio mrtvo kolo u Mašvini…“

Tko?

Da je, dakle, sve poteklo od jednog psihički oboljelog čovjeka, ili eventualno njih dvojice, još i nekako, ali četa od stotinak vojnika da istrovremeno dođe na ovakvu monstruoznu ideju??? Nemoguće!
Zato je prva rečenica Đure Zatezala – „Tko je osmislio…“ – ključno pitanje za cijeli zločin!

I Zatezalo je, nesumnjivo, znao ko je jedini mogao da osmisli takvu bestijalnost. I tu, ako malo bolje pogledamo, nema mjesta niti najmanjoj sumnji! Tačno se zna – „tko“!

Treće – knjiga iz koje je preuzet Zatezalov pasus zove se „Radio sam svoj seljački i kovački posao, svjedočanstva genocida“ – ponavljamo – „svjedočanstva genocida“.

Ako ovakvu sintagmu u naslovu svoje knjige napiše nesumnjivo najznačajniji autoritet iz oblasti istorijskih nauka, koja je vezana za pogrome nad Srbima u NDH, pri tome živi svjedok i učesnik pomenutih događaja – zar ima više mjesta sumnji. Genocid nad Srbima u NDH se desio – svidjelo se to nekome ili ne!

Foto: Željko Kresojević

(Srpske novine)