PIŠE: Protojerej Jovan Plamenac
Od drevne crkve u Džidžarinu, blizu zidina Starog grada Bara, malo je ostalo „na nogama“.
Izvjesno je da je toponim Džidžarin izveden iz starog narodnog pojma džidža, što znači ukras. Nastavak „arin“ u toponimima obično znači „mjesto“. Dakle – Ukrašeno mjesto.
Čitav Džidžarin je maslinjak. Ukrašen je mnoštvom maslina. Ali, njegov osnovni i najupečatljivi ukras je drevna mala jednobrodna crkva izgrađena – sudeći po dijelu zida koji nije porušen – bezmalo savršeno posloženim tesanikom, o kojoj je u narodu sačuvano predanje da je posvećena Svetom Đorđu.
U poznatim izvorima, kao ni i narodnom predanju, nema pomena kada je u ovoj crkvi posljednji put oslužena Sveta liturgija. Zasigurno, nije nakon što je Bar potpao pod tursku vlast 1571. godine.
Zemlja na kojoj je crkva Svetog Đorđa u Džidžarinu dospjela je u vlasništvo Petra Peka Šoća, jednog od najuglednijih Barana, jednog od onih njegovih žitelje na kojima grad stoji kao na stubovima. Peko je bio izvanredan poznavalac prošlosti Bara, ne samo istorijskih događaja nego i ljudskih sudbina, velikan čija je ljubav prema ljudima bogato plodila uznošenjem dobrog u njima, što je bio recept kultnog barskog suživota naroda tri vjere kojem je on bio svim svojim bićem posvećen. Bio je prvi predsjednik Odbora za gradnju Sabornog hrama Svetog Jovana Vladimira u Baru.
Pred svoje upokojenje 2022. godine, Peko je od svog imanja u Džidžarinu izdvojio dio na kojem je crkva Svetog Đorđa i poklonio ga Mitropoliji crnogorsko-primorskoj Srpske pravoslavne crkve.
Na Đurđevdan ove godine na ruševini crkve u Džidžarinu odslužena je Liturgija i obilježena je hramovna slava prinošenjem slavskog kolača i žita.
