Murina kao ogledalo: Ko je bio uz žrtve, a ko uz dželate

PIŠE: Mićo Lutovac

Juče se u Murini nije obilježavala samo godišnjica. Juče se mjerila savjest. Juče se vidjelo ko ima snage da stane pred žrtve, a ko i dalje bježi od istine kao od sopstvene sjenke.

Dvadeset i sedam godina prošlo je od dana kada su NATO bombe ubile djecu. Ne vojnike, ne kasarne, ne „legitimne mete“, kako su to cinično nazivali – nego djecu. Oliveru, Juliju, Milku, Manojla, Miroslava i Vukića. I svaki pokušaj da se taj zločin relativizuje, umanji ili gurne pod tepih, novo je ubistvo njihovog sjećanja.

Zato je i ovoga puta prisustvo predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića u Murini više od protokola. To je čin, ali i poruka. Ujedno i dokaz da još ima onih koji razumiju da država nije samo institucija – nego i pamćenje, i obraz, i odgovornost. Kada kaže da se poklanja „mučenicima murinskim“, Mandić ne govori samo kao političar, nego kao čovjek koji zna da postoje rane koje ne zarastaju, ali se ne smiju ni zaboraviti.

I nije bio sam. Bili su tamo i drugi – oni koji ne bježe od naroda, koji ne strahuju od istine, koji ne kalkulišu sa žrtvama. Njihovo prisustvo zaslužuje poštovanje, jer u vremenu opšte političke mlakosti, pojaviti se na mjestu stradanja znači imati kičmu.

A gdje su bili ostali?

Gdje su bili drugi koji danas vrše vlast, a juče nijesu imali hrabrosti da dođu? Gdje su bili oni koji u foteljama pričaju o „evropskim vrijednostima“, a ne smiju da izgovore jednu jedinu riječ – da je u Murini počinjen zločin? Njihovo odsustvo nije slučajno, već je u pitanju politika. I to ona najbjednija - politika ćutanja. Politika poltronstva. Politika servilnosti prema onima koji su bacali bombe na djecu, ali i na bolnice, škole, vrtiće, kolone izbjeglica...

Uzgred, istina je prosta i bolna - ulazak Crne Gore u NATO nije bio nikakav „civilizacijski iskorak“, kako su ga predstavljali. To je bio čin izdaje – i prema ovim žrtvama, i prema sopstvenom narodu. Urađen protiv volje ubjedljive većine građana, bez referenduma, bez stida, bez obraza. Urađen da bi se udovoljilo onima koji su nas bombardovali.

I zato danas imamo apsurd - država koja je žrtva, postala je članica saveza koji je tu žrtvu stvorio. A oni koji bi trebalo da govore u ime naroda, ćute – jer znaju da bi istina značila suočavanje, a suočavanje znači odgovornost.

Murina nije samo mjesto, već i opomena. I to opomena da se ne smije trgovati žrtvama. Murina je podsjećanje da nema slobode bez dostojanstva. I zauvijek poruka da narod koji zaboravi svoju djecu – gubi budućnost.

Zato je juče bilo važno ko je došao. I još važnije – ko nije!