Prvi izlazak kao zavjet: Mali Andrej pred spomenikom Herojima sa Košara

PIŠE: Milenko Miško Jovanović

Postoje trenuci u životima ljudi koji nisu obični događaji, već i svojevrsne poruke. Ne samo za porodicu, već i za vrijeme u kojem živimo. Prvi izlazak iz kuće malog Andreja, rođenog 25. marta ove godine, bio je  više od šetnje i daleko više od simbolike. Pravi zavjet.

Izuzimajući onaj dan kada su ga, tek izašlog iz porodilišta, roditelji poveli u poznati beogradski restoran „Grafičar“, Andrej je svoj prvi istinski korak u svijet napravio na mjestu koje nije slučajno odabrano. Pred spomenikom junacima sa Košara na Dedinju.

Tu, gdje se pamti žrtva i gdje kamen govori više od hiljadu riječi, otac Mišo donio je svog sina. Ne iz običaja, već iz ubjeđenja. Jer, za one koji znaju šta znače Kosovo i Metohija, kažimo da to nije pitanje politike, već temelj postojanja. Zavjet koji se ne preispituje.

Mišo, čiji korijeni sežu do Čeva u zaleđu Cetinja, dijelom života vezan za Bijelo Polje, a najvećim dijelom rasut između Beograda, Podgorice, Budve, Beča, Pariza, Nice, Moskve, Atine i Soluna,  ipak najduže i najdublje pripada Dedinju. Kako sam, ponekad u šali voli da  kaže, živi gdje mu i pripada. 

Izvođenje Andreja u prvu šetnju baš pred spomenik koji nosi veliku simboliku, svakako nije bio samo očinski gest. Bila je, dakle, ovo poruka da se zna odakle se počinje, i gdje se uvijek vraća.

Posebnu radost tog dana nije krio ni Andrejev brat Nikola,učenik drugog razreda osnovne škole, čije oduševljenje najbolje govori da ova priča ima nastavak. Uzgred, ne manje važno, Mišo je neko čija porodica broji ne brojeve, već nasljeđe. Andrej je Mišovo dvanaesto dijete, deseti sin. Dobro ste pročitali. Činjenica koja sama po sebi ruši sve savremene stereotipe i podsjeća da je život dar koji se umnožava, a ne svodi.

O Mišu je već pisano. Sa mjerom, sa stilom i sa divljenjem, kako to umiju samo veliki, poput doajena srpskog novinarstva Miša Vujovića. I možda bi svaki novi pokušaj da se ta priča proširi bio suvišan. Jer neke ličnosti ne treba opisivati. Dovoljno ih je posmatrati kroz djela.

A jedno od tih djela sada leži u naručju – mali Andrej, kojeg je majka Kata donijela na svijet sa snagom od 4.300 grama. Simbolički, baš kako i dolikuje – snažno, puno i bez straha.

Ipak, jedan detalj daje ovom događaju posebnu težinu.
Sliku Andreja kraj spomenika besmrtnim junacima sa Košara, Mišo nije slučajno najprije poslao u Bar – grad koji ga veže porodičnim, drugarskim i kumovskim linijama. Iz Bara, ta slika kreće u etar. Kao poruka, kao amanet, kao svjedočanstvo.
Sve se to dešava dva dana nakon što je Andrej napunio mjesec dana.
Andrej se, već sada, sam po sebi voli. Njegov život biće Kosmet. A to, dakako, nije teret, već  blagoslov za odabrane.

Zato nije slučajno što će mu jedan od prvih narednih izleta biti upravo na Kosovu i Metohiji. Želja njegovog oca je da ga što prije dovede na Gazimestan, da tamo, gdje istorija nije knjiga već živi zavjet, zauvijek upije čije je Kosovo i Metohija i kakav značaj ima za njegov narod.
Jer ne uči se to kasnije. To se usadi na početku. S tim se i rađa, uostalom.
Kosmet, a i Bar – čekaju Andreja.
I možda će neko reći da je ovo samo priča o jednoj porodici.
A nije.

Ovo je priča o tome kako se počinje život. Ne slučajno, nego sa smislom. Kako se prvi korak ne pravi bilo gdje, već tamo gdje se uči šta znači žrtva, čast i pripadanje.
Jer, ako se prvi izlazak mjeri mjestom,  onda je Andrej već napravio korak koji mnogi ne učine za cijeli život.