Svjedočanstvo iz pakla: Kako je jedan general opisao ono što Evropa nije htjela da vidi

U jeku pokušaja negiranja, relativizacije i sistematskog ćutanja o najstrašnijim zločinima ustaškog režima, kao i o logoru Jasenovac koji je po monstruoznosti prevazišao sve poznate nacističko-fašističke logore, dužnost je svakog odgovornog čovjeka da podsjeti na dokumentovana svjedočanstva.

Jedno od takvih svjedočenja potiče iz pisma italijanskog generala Alesandra Čitama, upućenog Benitu Musoliniju, koje se i danas čuva u vojnim arhivima Italije. Ovo pismo predstavlja potresno svjedočanstvo o zločinima zloglasnih ustaša počinjenim nad srpskim stanovništvom 1941. godine, posebno u Hercegovini.

Pismo generala Čitama - svjedočenje sa lica mjesta
General Čitamo u pismu navodi da je tokom obilaska područja Stoca, Čapljine i Ljubinja saznao za masovne zločine koje su počinile ustaše u selu Prebilovci.
U jednoj školskoj učionici zatekao je prizor koji prevazilazi granice ljudskog poimanja: ubijenu učiteljicu i desetine djece, od kojih nijedno nije bilo starije od dvanaest godina. Opisuje da su ti prizori bili toliko strašni da je zadržavanje u prostoriji bilo gotovo nemoguće.

Posebno naglašava da su zločini vršeni sistematski i sa namjerom poniženja i mučenja žrtava, što je, prema njegovim riječima, ostavilo dubok utisak čak i na pripadnike italijanske vojske.

Svjedočenje o preživjelom dječaku
Još jedno potresno svjedočenje govori o dječaku koji je, teško ranjen, pronađen među tijelima zaklane djece. Sa teškim povredama vrata, još uvijek je davao znake života. Prevezen je u vojnu bolnicu, gdje mu je ukazana pomoć i gdje se, nakon izvjesnog vremena, djelimično oporavio.
Kada je došao svijesti, ispričao je šta se dogodilo.
Prema njegovom svjedočenju, ustaše su najprije zlostavljale učiteljicu, a zatim je ubile pred djecom. Potom su se iživljavale nad djecom, uz prisilnu muziku koja je služila kao pozadina zločina. U svemu tome, kako je naveo, učestvovalo je i svešteno lice.

Dječak je, nakon oporavka, pokušao da se vrati svojoj porodici, ali je već narednog dana pronađen mrtav na pragu spaljene kuće, što dodatno svjedoči o razmjerama zločina i potpunom odsustvu milosti.

Masovno stradanje u Prebilovcima
Istog dana, nakon zločina u školi, ustaše su zarobile oko 800 mještana Prebilovaca. Većina njih je ubijena ili bačena u jame, što je bio jedan od karakterističnih načina likvidacije srpskog stanovništva u tom periodu.
Prema dostupnim podacima, ukupno je u tom području ubijeno na hiljade ljudi, a zločini su se proširili na čitavu Hercegovinu, Bosnu, Liku, Dalmaciju i druge krajeve. Sela su uništavana, porodice zatrte, a preživjeli ostavljani bez imovine i budućnosti.

Opomena istorije
U svom pismu, general Čitamo upozorava da ovakvi zločini predstavljaju neizbrisivu mrlju ne samo za počinioce, već i za sve one koji ih prećutkuju ili opravdavaju. Poziva na jasno distanciranje od takvih djela, kako se ne bi stvorila istorijska odgovornost za njihovo prećutno odobravanje.

Ova svjedočanstva nisu zapisana da bi podsticala mržnju, već da bi spriječila zaborav. Istina, koliko god bila teška, ostaje temelj svakog ozbiljnog društva.
Pokušaji da se ovakvi zločini umanje, negiraju ili relativizuju predstavljaju ne samo uvredu za žrtve, već i opasnost za budućnost.
Jer narod koji zaboravi — osuđen je da mu se istorija ponovi.

Priredio: Igor Rems