"BISERI IZ BARKE": More opet miriše na Srbiju

PIŠE: Tomislav T. Velički

Mir i odmor mi remete požari koji bukte svuda u blizini. Jutrošnja kafa na barskom šetalištu me je odvela do Aljaske. Odzvanjaju mi Putin, Tramp i Grenel koji poručuje: „NATO mora da napusti Kosovo, a od Srbije je smiješno očekivati da ga prizna.“

To nije puka diplomatska fraza — to je pucanj startnog pištolja u novom geopolitičkom maratonu, u kojem se trči za ozbiljne nagrade: teritorije, luke, koridore i uticaj.
Onaj ko misli da će ruska pobjeda u Ukrajini ostati ograničena na liniju fronta Donbasa, ne razumije politiku. Takav ishod bi značio mnogo više od povlačenja Zelenskog i njegovih trupa. To bi bio istorijski poraz cijelog jednog koncepta – Evrope koja se zaklela na „vrijednosti“ dok ih je gazila po Balkanu, Bliskom istoku i Africi, uvijek kad joj je to odgovaralo.

Taj poraz mijenja pravila igre. Kad jedna sila dokaže da se granice u 21. vijeku mogu mijenjati silom, i to protiv volje Zapada, prestaju važiti lažne mantre o „nepromjenljivim granicama“. Kosovo i Metohija će opet biti predmet ozbiljnih pregovora, ne više kao diktat iz Brisela, nego kao pitanje u kojem će se računati stavovi Moskve, Pekinga i Vašingtona.

Crna Gora – račun stiže na naplatu

I tu dolazimo do Crne Gore. Mala, ali strateški smještena, ona je sama sebe gurnula na listu neprijatelja Rusije uvodeći sankcije i gurajući retoriku koja joj ne priliči ni po istoriji, ni po pameti. Mislila je da će joj to vječno kupovati naklonost Brisela i Vašingtona. E pa neće.

Kada se promijeni odnos snaga, račun se uvijek šalje onima koji su se bahatili pod tuđim kišobranom. Crna Gora će platiti cijenu — politički, ekonomski i, ako se stvari dalje razviju, geopolitički.

Zašto izlazak Srbije na more nije utopija

Odmah će protivnici reći: „To je nemoguće, NATO je tu, Crna Gora je članica, to su granice.“ Pa i Krim je „zauvijek ukrajinski“ bio, sjećate se? I Donjeck i Lugansk su „zauvijek u sastavu Ukrajine“. Papir i stvarnost rijetko idu zajedno kad se mijenjaju sile i interesi.
Povratak Srbije na more nije nikakav hir — to je strateški cilj. Luka Bar i pruge, putevi i koridori koji je povezuju sa unutrašnjošću Balkana nisu samo ekonomska arterija, već i pitanje političke samostalnosti. Narod bez izlaza na more zavisi od dobre volje drugih. A Srbija dobro zna kako to izgleda.

Evropa u ćorsokaku, Amerika daleko

Evropa danas diše na škrge — energetski zavisna, bezbjednosno pod američkom komandom, politički rastrzana i moralno ispražnjena. Amerika je u svojim unutrašnjim sukobima, sa predsjednikom kome više vjeruje Moskva nego pola Kongresa.

U takvom rasporedu snaga Balkan prestaje biti dvorište koje se drži pod ključem iz Brisela. Ko bude imao saveznike i strpljenje, dočekaće trenutak da zaigra na veliko.
Za Srbiju, izlazak na more znači sigurniji izvoz, snažniju trgovinu, jeftinije sirovine i nezavisnost u logistici. U geopolitičkom smislu, to znači da prestaje biti „kontinentalno zarobljena“. To znaju i u Beogradu, to znaju i u Podgorici, to znaju i oni koji danas škrguću zubima dok čitaju ove redove.

Znam, biće bijesnih komentara. Biće onih koji će vikati da je ovo „prijetnja“, „retrogradna politika“, „san nacionalista“. Ali, dragi moji, istorija nije salonska rasprava. Ona je niz trenutaka u kojima se uzima ono što se može uzeti, kad se za to steknu uslovi.
Kad se promijeni odnos snaga, na stolu neće biti samo pitanja Kosova, nego i šira mapa regiona. A tada će se i Crna Gora naći u razgovorima koji će se voditi izvan njenih granica. To je realnost, a ne prijetnja.

Zagledan u more mislim — svijet se ne mijenja polako, nego ubrzano. Oni koji to na vrijeme shvate, pišu svoju istoriju. Oni koji to ignorišu, završe kao fusnota.
Srbija danas ima šansu da, mudrom politikom i osloncem na prave saveznike, vrati ne samo dostojanstvo, nego i prostor koji joj pripada. A Crna Gora, htjela to ili ne, biće dio te priče. Jer istorija ne pita za referendum kad dolazi po svoje.