„Oluja“ – rana koja nije zarasla: Žrtve, progon i borba za istinu
PIŠE: Dijana Obradović
Četvrti avgust za veliki broj Srba nije samo datum u kalendaru. To je dan koji nosi teško istorijsko sjećanje na jedan od najtežih perioda za srpski narod u novijoj istoriji – na dane kada su desetine hiljada porodica iz Krajine napustile svoje domove, ostavljajući iza sebe imanja, crkve, grobove predaka i čitave zavičaje.
Trideset jedna godina nakon operacije „Oluja“, koja je u Hrvatskoj obilježena kao vojna pobjeda i završetak rata, u srpskom kolektivnom pamćenju ostaje kao simbol egzodusa, stradanja i velikog izbjegličkog talasa koji je promijenio demografsku sliku prostora na kojem su Srbi vijekovima živjeli.
Uoči ovogodišnje godišnjice brojni mediji podsjećaju na događaje iz avgusta 1995. godine.
Za srpske porodice koje su te dane doživjele, međutim, najvažnija nije samo politika velikih sila, već ljudska sudbina – kilometarske kolone traktora i automobila, lica djece i staraca, strah od neizvjesnosti i pitanje koje su mnogi nosili sa sobom: hoće li se ikada vratiti u svoje kuće.
Kolone koje su ostale u narodnom pamćenju
Prema podacima koji se godinama navode u javnosti, tokom i nakon operacije „Oluja“ svoje domove napustilo je između 200.000 i 250.000 Srba iz Hrvatske. Veliki broj civila je stradao, a mnoga sela i mjesta u kojima je vijekovima postojao srpski život ostala su bez svojih stanovnika.
Među onima koji su krenuli u izbjeglištvo bili su čitave porodice – djeca, žene i stariji ljudi. Za mnoge od njih to nije bio samo gubitak kuće, već gubitak čitavog jednog svijeta.
Krajiški Srbi su sa sobom nosili ono što su mogli da ponesu: nekoliko stvari, porodične fotografije, ikone, uspomene i nadu da će jednog dana ponovo vidjeti svoja ognjišta.
Mnogi nisu dočekali taj povratak.
Događaji koji su prethodili „Oluji“
Istorijske analize godinama razmatraju period koji je prethodio avgustu 1995. godine, uključujući operacije „Maslenica“ 1993. godine, „Medački džep“ i „Bljesak“ u maju 1995. godine.
Posebnu pažnju privlači i pitanje međunarodne podrške tzv. Hrvatskoj vojsci, njene saradnje sa zapadnim partnerima, kao i uloge američke kompanije MPRI, koja je bila angažovana u procesima vojnog savjetovanja i obuke.
U javnosti su godinama analizirane izjave brojnih tadašnjih zvaničnika, među kojima su bili hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, ministar odbrane Gojko Šušak, general Ante Gotovina, ali i američki politički akteri poput predsjednika Bila Klintona i diplomate Pitera Galbrajta, čija imena su zapravo dominantno rukopis genocidne akcije "Oluja".
Pominju se i američki vojni kadrovi i savjetnici povezani sa MPRI, poput Karla Vuona, Džona Galvina, Ričarda Grifita, Džejmsa Lindzija, Eda Sojstera i drugih oficira koji su u različitim ulogama bili povezivani sa procesima vojne saradnje u svim akcijama protiv Srba, a posebno u genocidnoj "Oluji".
Jedno od najčešće pominjanih pitanja jeste i kolika je bila uloga Vašingtona i Berlina u promjeni odnosa snaga na Balkanu devedesetih godina.
Brionski sastanak i različita tumačenja
Posebno mjesto u raspravama o „Oluji“ ima sastanak hrvatskog državnog vrha na Brionima 31. jula 1995. godine.
Godinama se analiziraju transkripti tog sastanka i izjave Franje Tuđmana o ciljevima vojne operacije, kao i pitanje političkih posljedica koje su uslijedile nakon pada Krajine.
Istovremeno, u međunarodnim sudskim procesima ciljano su različito tumačeni događaji iz 1995. godine. Haški tribunal je u prvostepenoj presudi iz 2011. godine generala Antu Gotovinu proglasio krivim, ali je žalbeno vijeće 2012. godine donijelo oslobađajuću presudu.
Sve ovo pokazuje koliko je pitanje „Oluje“ i danas složeno, odnosno koliko zapadna "civilazicija" zapravo ne bira sredstva da opravda genocid nad četvrt miliona pravoslavnih Srba.
„Sabori srpskog pamćenja“ – da se žrtve ne zaborave
U Crnoj Gori će godišnjica biti obilježena pored ostalog i kroz aktivnosti Saveza udruženja raseljenih, izbjeglih i prognanih u Crnoj Gori, koji u okviru projekta „Sabori srpskog pamćenja“, realizovanog uz podršku Uprave za saradnju s dijasporom i Srbima u regionu Ministarstva spoljnih poslova Republike Srbije, organizuje programe posvećene očuvanju sjećanja na stradanje srpskog naroda.
Iz ovog Saveza najavljeno je da će tokom avgusta biti organizovano više skupova, tribina i razgovora posvećenih stradanju Srba na prostorima bivše Jugoslavije, ali i na Kosovu i Metohiji.
Posebna pažnja biće posvećena svjedočanstvima ljudi koji su prošli kroz izbjeglištvo, kao i razgovorima o očuvanju kulture pamćenja.
Cilj ovih programa, kako ističu organizatori, jeste da se sačuvaju priče ljudi koji su preživjeli progone i da mlađe generacije dobiju priliku da čuju svjedočanstva o vremenu koje je ostavilo duboke tragove.
Pamćenje nije poziv na mržnju, već pitanje identiteta
Trideset jedna godina nakon „Oluje“, srpsko pitanje Krajine više nije samo političko pitanje. Ono je prije svega pitanje pamćenja.
Jer iza velikih političkih odluka uvijek ostaju obični ljudi.
Ostaju kuće koje su ostale prazne.
Ostaju grobovi predaka.
Ostaju porodične priče koje se prenose sa generacije na generaciju.
Zato se godišnjice poput ove ne obilježavaju da bi se produbljivale podjele, već da bi se razumjelo šta se dogodilo i da bi žrtve dobile mjesto koje zaslužuju u istorijskom pamćenju.
Za srpski narod, 4. avgust ostaje dan kada se sjeća svojih prognanih, svojih stradalih i svih onih koji su u jednom istorijskom trenutku izgubili najvažnije – svoj dom.
