"Slučaj" Miloš Medenica: Kad država ne zna gdje joj je osuđenik, znamo gdje smo mi

PIŠE: Mićo Lutovac

U državi u kojoj se prvostepene presude izriču kao saopštenja za javnost, a osuđeni nestanu prije nego što se mastilo na papiru osuši, problem odavno nije pojedinačan. On je sistemski, duboko usađen i bolno prepoznatljiv. Bjekstvo Miloša Medenice, sina bivše predsjednice Vrhovnog suda, nije tek bezbjednosni propust. Ono je simptom. I to ne novi, nego hronični.

Kada sud saopšti da je izrekao kaznu od deset godina i dva mjeseca zatvora, a država iste večeri ne zna gdje joj je osuđenik, onda više nije pitanje ko je zakazao, već ko uopšte funkcioniše. Ili, preciznije, da li išta uopšte funkcioniše izvan unaprijed podijeljenih uloga, prećutnih dogovora i starih navika koje su preživjele promjene vlasti.

Zvanične izjave, pažljivo dozirane i lišene bilo kakve suštine, svele su se na ponavljanje poznate mantre: „Uprava policije ne daje operativne podatke“, „preduzete su sve mjere“, „raspisana je međunarodna potjernica“.

Sve to zvuči uredno, birokratski korektno i savršeno prazno. Kao da je riječ o nestalom koferu na aerodromu, a ne o osuđenom organizatoru kriminalne grupe koji je bio pod kućnim pritvorom i za koga je rizik od bjekstva bio više nego očigledan.

U toj igri prebacivanja odgovornosti, gdje se policija ne poistovjećuje sa Upravom za izvršenje krivičnih sankcija, sud sa rokovima, a politika sa sistemom koji navodno kontroliše, gubi se jedna jedina, ali ključna činjenica: država je dužna da zna gdje joj je osuđenik. Sve ostalo su nijanse, izgovori i dimne zavjese.

Posebnu težinu cijelom slučaju daje činjenica da je Miloš Medenica bio u kućnom pritvoru upravo zato što sud nije uspio da donese presudu u zakonom propisanom roku. Sistem je, dakle, prvo kasnio, zatim popustio, a onda se – iznenađen sopstvenim nemarom – našao u situaciji da mu osuđeni nestane. Ako to nije opis države u režimu stalnog v.d. stanja, teško je naći precizniji.

Zato su riječi Nebojše Medojevića, koliko god bile oštre i ironične, pogodile samu suštinu. Kada kaže da država liči na „kuću bez domaćina, voz bez voznog reda, avion bez pilota“, on ne koristi stilsku figuru radi efekta, već dijagnozu radi upozorenja. Iza te retorike stoji jednostavna konstatacija: ako niko nije odgovoran za bjekstvo čovjeka osuđenog na deset godina zatvora, onda je problem na samom vrhu. A ako premijer nema snage ili volje da tu odgovornost utvrdi, onda je on – htio to ili ne – preuzima.

Ništa manje simptomatična nije ni ironična opaska Gorana Danilovića da „nije morala ANB da pazi, nego majka“. Ta rečenica, koliko god duhovita bila, govori o nečemu mnogo mračnijem - o ustaljenom osjećaju da u Crnoj Gori porodične, kumovske i partijske veze često imaju veću težinu od institucionalnih pravila. I da to nasljeđe nije nestalo padom jedne vlasti, već je preživjelo kroz strukture koje su pažljivo instalirane i koje i dalje funkcionišu. Tiše, ali ne manje efikasno.

Zato je naivno posmatrati ovaj slučaj izolovano od šireg konteksta. DPS i Milo Đukanović možda više nisu formalno na vlasti, ali njihov uticaj kroz pravosudne, bezbjednosne i administrativne strukture nije iščezao. On je samo postao manje vidljiv, a još dublje ukorijenjen. Bjekstvo Miloša Medenice upravo zato djeluje manje kao slučajna greška, a više kao uigran epilog sistema koji sam sebe štiti. Obesmišljava, pardon.

Da je riječ o široj, sistemskoj trulosti, svjedoči i aktuelna afera koja potresa javnost, a u čijem su središtu Mirjana Pajković, do skoro čelnica jednog od direktorata u Ministarstvu ljudskih i manjinskih prava, i Dejan Vukšić – dojučerašnji savjetnik za bezbjednost predsjednika Crne Gore i, da ironija bude potpuna, bivši šef ANB-a. Nikako se ne može reći da je u pitanju tek tabloidna epizoda, već još jedan pokazatelj koliko su privatno, političko i bezbjednosno u ovoj državi opasno isprepleteni.

Uprkos izvještajima iz Brisela i ocjenama o napretku u reformama, današnja Crna Gora suštinski ne djeluje kao država koja je izašla iz dugogodišnjeg zarobljeništva. Prije kao eksperiment u toku, kao privremeno rješenje, kao provizorijum u kojem su stare navike jače od novih zakona, a stara logika privatne, mafijaške države samo je promijenila formu.

Tome u prilog govore i procesi koji jasno ukazuju na faktičko vanredno stanje.

Demokratska narodna partija Milana Kneževića najavljuje izlazak iz Vlade i iz gradske vlasti u Podgorici, što praktično znači pad lokalne uprave u glavnom gradu. Istovremeno, gradilište kolektora u Botunu zatvoreno je akcijom inspekcije Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine, što otvara pitanje odgovornosti onih koji su, suprotno volji građana, krenuli da grade „na silu“.

Kada 98,5 odsto građana Zete kaže jasno i nedvosmisleno „ne“, a država ipak pokuša da nastavi, onda to više nije pitanje infrastrukture, već pitanje demokratije. I pitanje da li vlast uopšte čuje narod, ili ga se sjeti samo u izbornim ciklusima.

Sve to, sabrano sa bjekstvom osuđenika iz kućnog pritvora, daje sliku države koja nije u stanju da kontroliše ni prostor, ni institucije, ni sopstvene odluke. Države u kojoj se odgovornost razliva kao voda, a povjerenje građana nestaje brže od osuđenih lica.

I zato bjekstvo Miloša Medenice nije incident. Ono je ogledalo. A ono što se u njemu vidi, suviše je poznato svima koji pamte ne tako davno vrijeme privatne, mafijaške države Mila Đukanovića. Razlika je samo u tome što se danas sve to dešava pod firmom „reformi“. A firme, kao što znamo, u Crnoj Gori često služe da prikriju istu staru robu.

Foto: "Libertas"