Na današnji dan prije 27 godina počela NATO agresija na našu zemlju: Bar i Sutomore pamte Crni rt

U 19:45 časova, 24. marta 1999. godine, počela je NATO agresija na Saveznu Republiku Jugoslaviju. Prve bombe pale su na području Kuršumlije, označivši početak jednog od najtežih perioda u novijoj istoriji srpskog naroda.

Samo nekoliko minuta kasnije, već oko 19:50, među prvim metama našao se i Crni rt. Upravo zato, iako istorijski podaci ukazuju da je agresija započela u Srbiji, u Baru i danas živi snažno uvjerenje da je sve počelo upravo na Crnom rtu. To uvjerenje nije plod zabune, već duboko urezano sjećanje jednog grada koji je te noći osjetio rat.

Crni rt, ponta udaljena tri kilometra od Sutomora ka Nehaju, te večeri pogođen je sa tri projektila. Plamen je obasjao noć i vidio se kilometrima daleko. Nije bilo poginulih ni povrijeđenih, ali je strah bio opipljiv, gotovo težak kao tišina koja je zavladala ulicama.

Jedan od projektila pao je u blizini plaže Maljevik. I danas, nakon više od dvije decenije, krater na tom mjestu stoji kao nijemi svjedok agresije – rana u kamenu koja podsjeća da je rat bio stvarnost, a ne samo slika sa televizije.

Istovremeno, gađana je i pozicija iznad tunela Belveder, na ulazu u barsku opštinu. Bar je te noći postao dio ratne mape.

Dok su eksplozije odjekivale, ulice su se ispraznile. Građani su ostali u svojim domovima, okupljeni oko televizora i radio prijemnika, pokušavajući da shvate razmjere onoga što počinje. Odjeljenje za odbranu Bar ovlastilo je Radio Bar da informiše stanovništvo o vazdušnoj opasnosti. Sirene su postale dio svakodnevice, zvuk koji je unosio nemir u svaku kuću.

Kako se ističe, ekipa Radio Bara među prvima je izašla na lice mjesta, obišla Crni rt i razgovarala sa vojnicima, povezujući ih sa njihovim porodicama. U tim trenucima, mediji nisu bili samo izvor informacija – bili su veza između fronta i kuće, između straha i nade.

U danima koji su uslijedili, nebo iznad Bara bilo je ispresijecano tragovima NATO aviona. Sirene su označavale početak i kraj opasnosti, a glasine o mogućim napadima na Luku Bar širile su dodatnu neizvjesnost. Malo ko je koristio skloništa, ali je svaki zvuk iz vazduha budio isti osjećaj – da ništa više nije sigurno.

Ipak, život je, kako to biva, nastavio da teče. U Bar su stizale hiljade izbjeglica sa Kosova i Metohije, prekinut je željeznički saobraćaj, a Luka Bar funkcionisala je pod posebnim režimom. Grad je nosio teret rata, ali je sačuvao dostojanstvo.

Crni rt je tokom agresije gađan više puta, što potvrđuje njegov značaj, ali i činjenicu da ovaj dio obale nije bio pošteđen.

Agresija je trajala 78 dana i okončana je 10. juna usvajanjem Rezolucije 1244 Savjeta bezbjednosti UN. Tom rezolucijom Kosovo i Metohija su jasno definisani kao dio Srbije, što ostaje ključna činjenica uprkos kasnijim političkim procesima i stanju koje je proizvela NATO intervencija. Većina država svijeta i danas ne priznaje jednostrano proglašenu nezavisnost, što dodatno potvrđuje pravnu snagu tog dokumenta.

Posebnu težinu sjećanju daje i činjenica da je agresija izvedena bez odluke Savjeta bezbjednosti UN, uz ogromna razaranja i stradanja civila. Ubijana su djeca, rušene bolnice i porodilišta, gađani vozovi i mostovi. To je zločin koji je, po svojoj brutalnosti, prevazišao sve dotadašnje.

Danas će se predstavnici Saveza udruženja raseljenih, izbjeglih i prognanih u Crnoj Gori simbolično okupiti kod Maljevika. Sa tog mjesta, koje i dalje nosi ožiljak bombardovanja, poslaće poruku sjećanja, ali i opomene – da se takvo zlo nikada ne ponovi.

Uprkos svemu, istorija je pokazala da ni najveća sila nije mogla slomiti otpor jednog naroda. SR Jugoslavija je, uprkos ogromnom nesrazmjeru, sačuvala svoj državno-pravni okvir, potvrđen Rezolucijom 1244.

Danas, 27 godina kasnije, Bar pamti. Pamti Crni rt, pamti Maljevik, pamti sirene i noći bez sna. I pamti – da se žrtve ne smiju zaboraviti, kao ni heroji koji su stali u odbranu svoje zemlje.