Mesićevo priznanje Jasenovca kao genocida — savjest u poznoj starosti ili politički manevar?

PIŠE: Milorad Dedić

Kada Stjepan Mesić, posljednji predsjednik Predsjedništva SFRJ i nekadašnji predsjednik Republike Hrvatske, čovjek čija je politička karijera bila obilježena otvorenom srbofobijom, relativizacijom srpskih stradanja i direktnim učešćem u razbijanju jugoslovenske države, javno izjavi da je Jasenovac bio genocid, ta izjava zaslužuje pažnju. I to ne zbog njegovog autoriteta, nego zbog toga što dolazi iz usta čovjeka koji je decenijama ignorisao ili minimizirao tu istu istinu.

„Ako je bilo organiziranih nekoliko koncentracijskih logora, ako su pobijena čitava sela, očišćena čitava područja, uz to kada doglavnik ustaškog pokreta Mile Budak iznese politički dekret: ‘trećinu pobiti, trećinu raseliti, trećinu pokrstiti’, ako to nije genocid, ne znam što jest“, rekao je Mesić.

 Riječi koje, da su izgovorene prije trideset godina, možda bi promijenile političku klimu u Hrvatskoj. Danas, međutim, postavljaju se pitanja: da li je ovo zakasnio glas savjesti, teret starosti, ili politički manevar u vremenu kada i sama Hrvatska osjeća stegove ustaške rehabilitacije koja raste u tišini?

Jer, ono što se dogodilo u Jasenovcu nije bio ni “radni logor”, ni “mit velikosrpske propagande”, kako su mnogi hrvatski istoričari i političari decenijama tvrdili. To je bila fabrika smrti — ne po industrijskom, nego po demonskom modelu. Tamo su ljudi ubijani klanjem, maljevima, vadenjem očiju, sečenjem ušiju, živim spaljivanjem. Djeca su odvajana od majki, ostavljana da umru od gladi. U logoru Jastrebarsko i drugim mjestima, srpska, jevrejska i romska djeca su umirala u tijesnim barakama, bez vode i hrane, dok su ih njihovi mučitelji gledali kao stoku.

„U tom su logoru, sukladno politici koju je vodio zločinački ustaški režim, Jevreji bili ubijani zato što su Jevreji, Srbi zato što su Srbi, Romi zato što su Romi. Ubijani su i Hrvati koji se s takvom politikom nisu mogli, niti htjeli složiti“, dodaje Mesić.

Ovakve riječi, kad ih izgovori neko ko je svojevremeno tvrdio da je Jasenovac radio do 1947. i da su tamo ubijani „ustaše i domobrani“, izazivaju gorčinu, ali i obavezu da se postavi suštinsko pitanje: ako je čak i Mesić danas spreman da prizna istinu, šta je sa ostalima?

Hrvatska je, u značajnom dijelu, potomak onih koji su aktivno stvarali NDH i slali Srbe, Jevreje i Rome u jame i logore. Kao što Njemci znaju gdje su im bili preci 1941. i ne kriju svoje istorijsko sramljenje, tako i Hrvati moraju znati i priznati – čija su djela u temelju njihove nezavisnosti.

 Danas je nemoralno da oni koji dolaze iz tog nasljeđa govore o “evropskim vrijednostima”, o “moralu”, o “civilizacijskom iskoraku”. Bez suočavanja sa zločinima Jasenovca, Jadovna, Paga, Prebilovaca, Gline, Šušnjara, Draksinića — nema morala. Ćutanje je saučesništvo. Prepravljanje istorije je nastavak zločina drugim sredstvima.

Mesićevo priznanje, iako možda iznuđeno, možda iskreno, možda politički pragmatično — otvara vrata. Ako je on mogao, mogu i moraju i ostali. Ne pod pritiskom međunarodne zajednice, nego pod pritiskom istine i ljudske savjesti.

Istina boli, ali samo ona može da izliječi. A Jasenovac je duboka, nezacijeljena rana. Ako je čak i Mesić sada vidi — Hrvatska više nema izgovor.