Milan Knežević i politika date riječi: Pouke iz sukoba koji potresa većinu

PIŠE: Mićo Lutovac

Politička scena u Crnoj Gori posljednjih dana svjedoči jednom od najozbiljnijih sukoba unutar doskorašnje parlamentarne većine. Polemika između Jelene Borovinić Bojović i Demokratske narodne partije nije nastala preko noći, niti je riječ o običnom političkom nesporazumu. Naprotiv, ona je ogolila dublje probleme, različita viđenja političke lojalnosti i sve veće podjele među onima koji su godinama zajedno nastupali protiv bivšeg režima.

Sve je dodatno eskaliralo nakon dešavanja u Podgorici i promjena u gradskoj vlasti. Iz DNP-a su ocijenili da su potezi Jelene Borovinić Bojović i dijela njenih saveznika doveli do narušavanja odnosa unutar većine koja je upravljala Glavnim gradom. Sa druge strane, Borovinić Bojović je uzvratila tvrdnjama da su pojedine odluke DNP-a predstavljale odstupanje od politike koju su zajednički zastupali nakon 30. avgusta.

Uslijedila je serija oštrih saopštenja.

Iz Demokratske narodne partije poručeno je da je nekadašnja predsjednica Skupštine Glavnog grada pokazala „politički zaborav“, podsjećajući javnost da je upravo ta stranka bila jedan od njenih najsnažnijih političkih oslonaca. Posebno su naglasili da nikada nije bila član DNP-a, ali da joj to nije smetalo da dobije njihovu bezrezervnu podršku za više važnih funkcija.

Portparolka DNP-a Jovana Todorović poručila je da je stranka stala iza Jelene Borovinić Bojović kada je birana za ministarku zdravlja, da je podržavala njene kandidature na izborima i da je značajne resurse usmjerila u njene političke kampanje. Iz DNP-a su saopštili da danas ne bi ni došlo do ovakve polemike da Borovinić Bojović nije, kako tvrde, optužila tu partiju za političku izdaju.

Odgovor Jelene Borovinić Bojović bio je podjednako oštar. Ona je odbacila navode DNP-a i poručila da se ne prepoznaje u kvalifikacijama koje joj se upućuju. U više javnih nastupa ukazala je da su se političke okolnosti promijenile i da su pojedine odluke koje su dolazile iz DNP-a doprinijele krizi u Podgorici. Takođe je poručila da ne želi da učestvuje u daljem razmjenjivanju uvreda i optužbi.

Umjesto smirivanja situacije, uslijedio je novi odgovor DNP-a.

Todorovićeva je poručila da lider njene stranke Milan Knežević nema namjeru da se lično uključuje u raspravu jer za to, kako je navela, ne postoje ni argumenti ni osnov. Istovremeno je ocijenila da je cijela polemika pokrenuta zbog ambicije Jelene Borovinić Bojović da dobije funkciju potpredsjednice Vlade. U saopštenju je navedeno da je DNP godinama pokazivao povjerenje prema njoj, dok se danas ta podrška pokušava relativizovati i predstaviti drugačije nego što je bila.

Upravo tu dolazimo do suštinskog pitanja koje nadživljava dnevnopolitičke sukobe.

Teško je danas pronaći politički subjekt koji je više stao iza Jelene Borovinić Bojović nego što je to učinio DNP. Iako nikada nije bila član te stranke, dobila je snažnu i bezrezervnu podršku njenog rukovodstva i članstva. Podržana je za ministarku zdravlja u istorijskoj Vladi nakon 30. avgusta, potom kao jedno od najprepoznatljivijih lica koalicije, a na kraju i kao predsjednica Skupštine Glavnog grada Podgorice.

Upravo tu leži ključna politička činjenica koju je teško osporiti – DNP nije gledao stranačku knjižicu kada je podržavao Jelenu Borovinić Bojović. Podržavao je ličnost za koju je vjerovao da može doprinijeti zajedničkoj borbi i političkim ciljevima većine nastale nakon pada DPS-a.

Istovremeno, malo ko može zaboraviti i činjenicu da je njen suprug, profesor Dragan Bojović, politički afirmisan upravo kroz redove Demokratske narodne partije. Kao poslanik DNP-a dobio je priliku da predstavlja građane u parlamentu. Kada je stranka donijela odluku da napusti Vladu Crne Gore, Bojović nije pratio odluku političke organizacije preko koje je izabran, već je zadržao poslanički mandat i nastavio politički put van DNP-a.

Upravo zbog takvih primjera, aktuelna polemika dobija širi kontekst. Jer politika nije samo pitanje funkcija, već i pitanje odnosa prema riječi, prema ljudima i prema organizacijama koje su nekome ukazale povjerenje.

Zato se u čitavoj priči neminovno nameće ime Milana Kneževića.

Bez obzira na to da li se neko slaže sa njegovim političkim stavovima ili ne, teško mu se može osporiti jedna osobina – dosljednost. Tokom čitave političke karijere ostao je vezan za iste političke ideje, iste saveznike i iste principe. Bio je među najistaknutijim ličnostima otpora bivšem režimu, prolazio kroz sudske procese, političke pritiske i medijske kampanje, ali nije mijenjao političke stavove u zavisnosti od trenutne koristi.

U vremenu kada politička scena sve više liči na berzu funkcija, Knežević ostaje jedan od rijetkih političara koji javno saopšti ono što misli i koji je spreman da zbog izgovorene riječi snosi političke posljedice.

Zato se današnja polemika može posmatrati i kao sudar dva pristupa politici.

S jedne strane nalazi se koncept u kojem su funkcije često važnije od organizacija koje su ih omogućile. Sa druge strane je koncept koji zastupa DNP – da stranka, program i data riječ moraju biti iznad ličnih ambicija.

Možda će se političke okolnosti mijenjati, savezi nastajati i nestajati, ali jedna stvar ostaje trajno zapisana u političkoj istoriji savremene Crne Gore: kada Jelena Borovinić Bojović nije imala stranačku infrastrukturu, nije imala sopstvenu političku organizaciju i nije imala političku snagu koju danas posjeduje, među prvima koji su joj pružili ruku bio je upravo DNP.

Politika može oprostiti mnogo toga. Ali zaborav najčešće nikada nije dobra preporuka za budućnost.