Piše: Jovan Plamenac
Ukazivanje na realni problem abortusa u praksi, nehotice, sužava pogled na još brojnije pošasti ubijanja ljudi u njihovom prenatalnom periodu života ali i na suštinske razloge odumiranja srpskog, kao i drugih naroda
Od 2011. do 2022. godine, između dva popisa, u Srbiji je broj stanovnika smanjen za približno pola miliona stanovnika.
Alarm negativnog priraštaja u Srbiji upaljen je 1992. godine. Prema procjeni, te godine je broj umrlih bio za 3.779 veći nego rođenih. Od 1992. godine pa do danas, Srbija kontinuirano bilježi negativan prirodni priraštaj, odnosno svake godine je broj umrlih veći od broja rođenih.
Intenzitet negativnog priraštaja vremenom se povećavao. Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, u 2024. godini u Srbiji je broj umrlih bio 98.230, a broj rođenih 60.845, što znači da je 37.385 osoba više umrlo nego što je rođeno. U 2024. godini, u poređenju sa prethodnom, u Srbiji broj živorođenih je smanjen za 207, dok je broj umrlih povećan za 1.149.
Stopa ukupnog fertiliteta u Srbiji se posljednjih godina kreće između 1,4 i 1,6 djeteta po ženi, u zavisnosti od godine i izvora, što je znatno ispod nivoa proste reprodukcije od 2,1. Stopa fertiliteta u Srbiji 1960. godine bila je 2,15.
U Crnoj Gori je u ovom periodu (osim u vrijeme kovida-19) broj rođenih blago veći nego broj umrlih. U Republici Srpskoj je veći broj umrlih od broja rođenih, ali ne drastično kao u Srbiji. Ipak, podatak o fertilitetu ne obećava dobru budućnost ni Crnoj Gori ni Republici Srpskoj.
U Crnoj Gori je 1,75–1,8, a u Republici Srpskoj čak 1,40–1,47.
Srpski demografi demografsku katastrofa Srbije vide, uglavnom, kao posljedicu dugotrajno niskog fertiliteta, sve višeg prosjeka starosti stanovništva, iseljavanja mladih, odlaganja rađanja, ekonomske nesigurnosti i promjena u vrjednosnom sistemu života. Mirjana Rašević, jedan od vodećih srpskih demografa, istraživala je temu abortusa u kontekstu demografije Srbije. U jednom radu iz 2011. godine ona i Katarina Sedlecki govore o „abortusnoj kulturi“ u Srbiji. U Srbiji je 2007. procijenjena ukupna stopa abortusa bila 2,76, što je dvostruko više od ukupnog koeficijenta fertiliteta i među najvišim u Evropi i svijetu. To znači da su žene u Srbiji, prosječno, u toku svog reproduktivnog života imale 2,76 namjernih prekida trudnoće.
OBESMIŠLJENA STATISTIKA ABORTUSA
Savremena demografija i institucije javnog zdravlja aktivno preporučuju kontracepciju kao sredstvo prevencije abortusa i dio reproduktivnog zdravlja. Na abortus se gleda kao na nepoželjan ishod, ali legalan, i kao na zdravstveno regulisanu proceduru.
Koordinaciono telo za rodnu ravnopravost Vlade Republike Srbije pravo na abortus označilo je kao osnovno ljudsko pravo. Pravo na ubijanje začetog a nerođenog čovjeka promovisano je u osnovno ljudsko pravo na taj način što je osnovnog ljudskog prava na život lišen čovjek u svom prenatalnom periodu. Čovjek je živ od začeća biološki, tijelom i dušom, ali ne i jurisdiktički. Ovaj manevar omogućio je legalno ubijanje začetog a nerođenog čovjeka ne samo abortusom nego i takozvanim kontraceptivnim sredstvima i, nadasve, u procesu vantjelesne oplodnje.
Radi smanjenja broja neželjenih trudnoća, ali i smanjenja potrebe za nebezbjednim abortusom, Svjetska zdravstvena organizacija zdušno upućuje na upotrebu kontracepcije. U medicini, kojoj je krovna institucija lijevo-liberalno ideološki determinisana Svjetska zdravstvena organizacija, i u lijevo-liberalnim mejnstrim medijima, kontracepcija je frontalno predstavljena kao pitanje prosvećenosti, kao civilizacijska tekovina. Otuda i nekritički, slijepoposlušnički stav savremenih srpskih demografa i institucija javnog zdravlja o tzv. kontracepciji.
Mnoga kontraceptivna sredstva nijesu kontraceptivna; ne sprječavaju začeće, nego sprječavaju da se začeti čovjek implantira, usadi u matericu i on, u stvari, umire zato što ne prima hranu. U praksi, ovo je vid takođe veoma brojnog smrtnog stradanja začetih a ne-rođenih ljudi. Počevši od 2007. godine, 26. septembra se obilježava Svjetski dan kontracepcije.
Pravo na abortus danas je ponos zapadnjačke demokratije. Ono je prvi put u svijetu ozakonjeno u rigidno komunističkom Sovjetskom Savezu, simvolu obespravljenosti čovjeka, dekretom Sovjetske vlade iz 1920. godine. Tako je prvo u totalitarnom društvenom uređenju, pa potom u demokratskom, pravo žena na abortus nadređeno osnovnom ljudskom pravu na život. Jer, rođeni čovjek nerođenog ne smatra nosiocem prava na život u smislu člana 2 Evropske konvencije o ljudskim pravima. Pa čak i ako nerođeni čovjek ima pravo na život, podrazumijeva se da je ono ograničeno majčinim pravima i interesima.
Abortus se u medicini smatra jednom od najnezahtjevnijih hirurških intervencija, za koju je potreban samo jedan krevet i par jednostavnih i ne skupih instrumenata. Zato ga je veoma lako vršiti i ilegalno, što znači da statistika o izvršenim abortusima nije pouzdana. Posljednjih godina, razvojem nauke, abortus je moguće uraditi i na krajnje jednostavan način, upotrebom dvije pilule: mifepriston i misoprostol.
Mifepriston blokira progesteron, hormon koji održava trudnoću. Mizoprostol se uzima između 24 i 48 sati kasnije i izaziva kontrakcije materice, što dovodi do izbacivanja djeteta ubijenog mifepristonom. Koriste se tokom 10 sedmica trudnoće, ali i u poznijim trudnoćama.
Upotreba mifepristona i mizoprostola omogućava ženi da „prekine trudnoću“, u stvari da usmrti svoje nerođeno dijete, a da to niko osim nje ne sazna, da niko ne sazna ni da je bila trudna, pa ni muškarac sa kojim ga je začela. Tako je obesmišljena statistika abortusa.
STAV BILJANE SPASIĆ
Iz ovog zapadnjačkoj lijevo-liberalnoj ideologiji i nauci koju ona oblikuje podaničkog odnosa prema abortusu, u Srbiji svojim djelanjem iskače jedna žena. Njeno ime je Biljana Spasić.
Biljana Spasić je magistar ekonomskih nauka. Preko dvije decenije bavi se demografskim pitanjima i padom nataliteta u Srbiji. Javno zagovara očuvanje života, rađanje, porodicu i nacionalni opstanak. Drži predavanja u Srbiji i inostranstvu. Godine 2003. objavila je knjigu „Zašto Srbi nestaju?“ koja je doživjela više izdanja.
Stav Biljane Spasić o demografskim problemima srpskog naroda polazi sa moralno-religijskog i nacionalnog stanovišta, abortus smatra moralno nedopustivim i naziva ga terminom koji se koristi u Crkvi – „čedomorstvo“, demografsku krizu tumači kao posljedicu duhovnog i moralnog pada, hedonizma i razaranja tradicionalne porodice, a rješenje vidi u rađanju koje ne mora biti planirano, okretanju vjeri i tradicionalnim vrijednostima i podršci majkama da rode i onda kada im rađanje pričinjava problem.
Dok savremena demografija i institucije javnog zdravlja svoje stavove crpe iz naučnog pristupa koji kontracepciju smatra ključnim instrumentom prevencije neželjenih trudnoća i smanjenja abortusa, Biljana Spasić demografsku krizu tumači prevashodno kao moralno-duhovni problem i odbacuje kontracepciju kao sredstvo kontrole rađanja.
U posljednje vrijeme drži predavanja, uglavnom, u organizaciji „Saveza za život“.
„DOM ZA MAME“
„Savez za život“ je regionalna mreža nevladinih organizacija, eksperata i volontera posvećena zaštiti djece – kako rođene tako i nerođene – i tradicionalne (prirodne) porodice, povećanju prirodnog priraštaja i smanjenju broja abortusa. Osnovan je 2016. godine. Njegov sekretar i koordinator je politikolog i javni aktivista Radojko Ljubičić.
Pored plodne saradnje sa mnogim organizacijama istovjetnih svjetonazora u Srbiji i u inostranstvu, „Savez za život“ je, po ugledu na slične ustanove u Rusiji, 2024. godine osnovao „Dom za mame“. Svrha mu je privremeno zbrinjavanje trudnica, porodilja i majki sa djecom u teškim životnim okolnostima, kako bi im se pomoglo da održe trudnoću, rode dijete i osamostale se za kvalitetan društveni život. „Dom za mame“ je prilika prvenstveno trudnicama koje su, zato što su dijete začele vanbračno, odbačene od porodice i čovjeka sa kojim su začele, ili zbog finansijskih i drugih razloga, da svoje nerođeno dijete održe u životu i rode ga.
„Dom za mame“ pomaže ženama da privremeno riješe stambeno pitanje, ostvare pravo na socijalnu pomoć, poprave narušene odnose sa porodicom…, pruža im besplatno savjetovalište, edukacije u vezi reproduktivnog zdravlja, pomoć u garderobi i pelenama… Štićenice Doma imaju priliku da izuče neki od zanata, obuče se za rad na računaru i steknu druga znanja.
„Dom za mame“ pomaže ženama ne favorizujući njihovu nacionalnost i ispovijedanje vjere. Sada su u njemu dvije štićenice i dvije bebe. „Savez za život“ pomaže i štićenicama izvan „Doma za mame“, kojima nije glavni problem smještaj, nego finansije, hrana…
Na Badnji dan ove godina rođena je prva beba u „Domu za mame“, Stefan.
Ovo pregalaštvo „Saveza za život“ podržali su Srpska pravoslavna crkva konkretno i Ministarstvo za brigu o porodici i demografiju u Vladi Srbije načelno, takođe i više organizacija i pojedinaca.
„Dom za mame“ na Miljakovcu u Beogradu prva je ustanova te vrste u srpskom narodu.
UZROK DEPOPULACIJE
Pitanje abortusa jeste i demografsko i ima svoje tehničke aspekte. Ali neuporedivo posljedičnije ono je – moralno pitanje. Abortusi, pokazuju demografi koji se time bave, utiču na brojno stanje naroda. Ali, abortusi su lišavanje zemaljskog života čovjeka dok još nije rođen, u stvari legalizovana ubistva.
Preduprjeđenje abortusa propisivanjem tzv. kontracepcije kao lijeka nalik je propisivanju cijanida za liječenje kancera. Opšte nerazumijevanje ove činjenici proizlazi iz bezosjećajnosti rođenog čovjeka prema nerođenom, koja istače iz njegove samosvojnosti i doživljaja ubijanja nerođenog čovjeka kao stečenog prava.
Abortus je iskonski problem. Kanoni Pravoslavne crkve tretiraju ga kao ubistvo. Pomjesni sabor u Ankiri, 314. godine, propisao je epitimiju odlučenja od pričešća od 10 godina, koju su potom prihvatili Sveti Vasilije Veliki, Peto-šesti (Trulski) vaseljenski sabor, 691/692. godine… Prethodno, u ranoj Crkvi, za abortus je određivana epitima čak doživotno odlučenje od pričešća, gdje-gdje uz mogućnost pričešća tek na samrti.
Problem velikog broja abortusa u Jugoslaviji prvi put je istaknut još dok je ona bila kraljevina, 1935. godine, na 17. kongresu jugoslovenskih ljekara.
U svijetu je veliki broj organizacija koje se zalažu za zakonsku zabranu abortusa. Više ih je i u Srbiji. Abortusu se protive pomjesne pravoslavne crkve, pa i SPC. U borbi protiv abortusa posebno je angažovana Rimokatolička crkva, koja po svijetu organizuje litije sa ciljem da javnosti i zakonodavcima ukaže na ovaj problem. Organizovane su mnoge peticije protiv abortusa, više njih i u Srbiji. Ali, dometi su im mali. Svaka akcija, pa i inicijativa za zabranu abortusa na meti je žrečeva lijevo-liberalnog totalitarizma. U odbrani stečenog prava na ubijanje nerođenog čovjeka osobito su agresivne feministkinje, LGBT itd. organizacije, pokreti za ljudska prava, pokreti protiv nasilja…
Borci za pravo na abortus u svojim doktrinama nemaju njegov moralni aspekt, a kamo li pojam grijeha. Štoviše, ignorišu i činjenicu da je abortus ozbiljna prijetnja fizičkom i duševnom zdravlju majke. Abortus na ženu koja je ubila svoje nerođeno dijete često ostavlja duboke psihičke rane, osjećaj krivice, unutrašnju prazninu i trajne posljedice po njeno zdravlje.
„Britanski časopis za akušerstvo i ginekologiju“ je još 1976. godine objavio naučni rad više grčkih koautora pod naslovom „Indukovani pobačaj (abortus – J.P.) i sekundarna neplodnost (nemogućnost ponovnog začeća nakon ranije trudnoće – J.P.)“ u kojem je iznijet rezultat istraživanja da se „u Grčkoj oko 45 odsto slučajeva sekundarnog steriliteta može pripisati prethodnim indukovanim pobačajima“.
U međuvremenu je objavljeno još puno stručnih tekstova o ovoj temi koji potvrđuju činjenicu da je neplodnost često posljedica abortusa. Dakle, na smanjenje broja rođenih u jednom narodu, pa i u srpskom, abortus učestvuje direktno – tako što puno nerođene djece biva ubijeno, i indirektno – tako što žene koje su abortirale svoju djecu često potom ne mogu da začnu. I kada kasnije hoće da imaju djecu, odlaze na vantjelesnu oplodnju.
Ruski publicista Mihail Tjurenkov je u jednom tekstu 2021. godine, ironično, napisao: „Vantjelesna oplodnja je kao i abortus potpuno besplatna. Obavezno zdravstveno osiguranje rješava sve. Zato ne morate da brinete, ne nervirajte se i ne razmišljajte: dok ne napunite 30 godina mirno idite u klinike za abortus, a poslije toga – dobrodošli na vantjelesnu oplodnju.“
Priča o abortusu obično zaklanja priču o vantjelesnoj oplodnji. U vantjelesnoj oplodnji biva ubijeno daleko, daleko više nerođenih ljudi nego abortusima. Kada bi čovjek doživljavao nerođenog čovjeka kao što doživljava rođenog, razumio bi dimenzije tragike abortusa, upotrebe takozvanih kontraceptivnih sredstava i procesa vantjelesne oplodnje.
Nastojanje da abortus bude zakonom zabranjen ima male domete. Eto, upotreba opijata je zakonom zabranjena, pa opet… Zabrana abortusa odnedavno je dodatno obesmišljena upotrebom mifepristona i misoprostola.
Rješenja problemâ, inače, često nijesu u zabranama, nego su u – preumljenju; nijesu u pravnim aktima, nego su proces. „Dom za mame“, trud Biljane Spasić, „Saveza za život“ i srodnih organizacija… su, recimo, mali koraci ka velikom cilju. Ali oni su veoma značajni jer taj cilj održavaju u životu.
Do velikog cilja biološkog opstanka srpskog naroda, kao i drugih naroda, krupnim koracima može poći samo država. Ona ima instrumente da oblikuje društveni moral, uopšte vrjednosni sistem života. Tim instrumentima rukovode ljudi koji su na vlasti. Na vlast dolaze ljudi političkim izborima. Ko će doći na vlast, na političkim izborima odlučuju glasači čiji vrjednosni sistem života instrumentima kojima raspolažu oblikuju oni koji su vlasti. To je circulus vitiosus, vrzino kolo iz kojeg se izlazi samo velikim društvenim potresima.
Vrjednosni sistem koji danas dominira srpskim, kao i mnogim drugim narodima, oblikovali su misionari lijevo liberalne ideologije koja poput kaustične sode razjeda porodične i druge tradicionalne vrijednosti: u kulturi, nauci, školstvu, duhovnosti i sveukupnom životu. Upravo taj vrjednosni sistem za posljedicu ima depopulaciju, pa i srpskog naroda.
Izvor: Pečat