PIŠE: Ranko Babić
Pakao po cijeloj Crnoj Gori, a najveći, ka vazda, u Podgoricu. Ozgo upekla zvijezda, ozdo upekli izbori. Naumim da pobježem iz ove uzavrele moderne europske metropole Montenegra, makar na dva dana, ama baš naplaninu, skoro na kraj ovog svijeta, u katun, đe moja stara još izdiže onijeh dva-tri govedi i nekoliko brava, više po navici no po koristi, današnje crkavice od negdašnje gomile. Bijaše nekad . . .
Netaknuta priroda, netaknuta Stara Crna Gora. Ne može se autom skroz do gore, mora podobro pješke. Jedva katun vidim odozdo, stopio se sa šumom i livadom, ali vidim crnu priliku kako se pomjera ispred njega, pa mi prizor zatreperi i zamuti se, dok dlanom ne otrem oči. I prođu mi kroz sjećanje slike mene i braće, đeda i babe oko topline ognjišta, razgovora, priča, smijeha, pjesama i gusala, suza kriomice, . . . , varenike, skorupa, jarduma, kačamaka, hljeba ispod sača . . .
A katun i oko njega ka za vakta Turaka, ostrvo u moru potopa.
***
- Blagoš mene ko mi je došo! riječima i vlažnim očima obradova mi se baba, ka nekad, ka vazda, radosna ka tade kad sam prvi put svijet ugledao.
- Razdvoji nas ova Podgorica! reče s prijekorom, koji mnogo toga i mnogo koga kori. Ka da ona bolje vidi u Podgoricu, no ja iz Podgorice. A bolje se vidi poizdalje, a tek poizviše.
- Razdvoji vala, odvratih više odjekom, i tek onda razumjedoh koliko je rekla u te dvije riječi, a ja, omamljen betonom, asfaltom, trkom, novcem, . . . , živim utopljen, mislim da vidim a ne vidim.
***
U snu sam se nešto mnogo prevrto i tek predzoru mirno zaspo.
Iz sjene katuna, kroz otvorena vrata, još sanjivim očima gledam kako se u daljini ređaju planine, svaka tamnija od prethodne, kao kulise nekog ogromnog teatra. Dvije kokoške kljucaju ponešto iz trave na zaravni ispred vrata.
- Dobrojutro! skoro da viknu kad uđe i viđe da sam budan.
- Jesi li se naspavao, sunce babino, jesi li što lijepo sanjao?
Uvijek smo, kao mali, voljeli da babi ispričamo što smo sanjali, pa bi od toga krenuo razgovor a iz njega priča koja bi uvijek prelazila u neku drugu.
To se vremenom pretvorilo u običaj, koji bi započinjao ovim pitanjem.
- Predzoru sam lijepo i mirno spavao ali sam od ponoći imao neke teške snove, ka da nijesam imao zraka, ni mjesta u krevetu, rekoh a ona se malo namrači, pa priupita
- A što si to sanjao?
- Vala, da ti rečem, a mučno mi, sanjao sam da sam Milo.
Ona ustade ka oparena, ka da joj 20 a ne 80, pa zabrza
- Uuuu! Kuku mene, crnoj kukavici! Bokstobom i anđeli Božji! Đe njega da usniš?! Pomjeri se s mjesta! A on ti je grđi u san no u javu! Kad ti se on ukoti u glavu teško ga je izbačit. Sotona i zduvač!
- Nemoj tako, smirujem je, čoek ka ostali.
- Nu, deder, ispričaj što si sanjao, pripita me, i dalje sva uzbuđena.
Sad nijesam imao kud no da pričam. I to potanko, jer bi odma primijetila da je nešto preskočeno. Razumijevala se ona dobro u san, uvijek bih mislio da smo ga zajedno sanjali.
- Ja mali, đed Marko (ne moj, no Milov) odveo me u skupštinu, među one silne, plećate i brkate, ka da su trobojni divovi, sa crim kapama, crvenim džemadanima, plavim čakširama i bijelim dokoljenicama, sa livorima za pasom, gledaju me s visoka plamenim očima, ka da sam nešto kriv, ka da sumnjaju u mene, jedan me pita "Oli ti da budeš dobar, a, mali?" a ruka mu na dršku od livora. Održa đed govor, u njemu sve Srbin do Srbina, to sam upamtio, svi mu alale vjeru pravoslavnu, svi viču aferim.
- Otole se nekako obretoh pred Ostrog, kako s Turcima jurišam da ga zauzmemo, posle
