PIŠE: Milenko Miško Jovanović
Prije tačno dvije godine, skrhkan saznanjem da se više nećemo fizički nikada sresti, započeo sam osvrt na život i djelo dragog prijatelja i saradnika, na sledeći način:
Poznati mirovni aktivista i humanista iz Bara Mirsad Mirza Kurgaš preminuo je u 62. godini života. Nije uspio da se izbori sa opakom bolešću. Moglo bi se reći da je to jedina bitka koju je izgubio. Sve druge dobio je, čak i kad nije izgledalo tako. Brojne bitke je dobijao i potpuno sam. Ulazio je u njih kada je to svima iz njegovog užeg i šireg okruženja djelovalo sizifovski. Borio se viteški i, kako bi se to "pomodarski" reklo - fajterski.
Prošlo je, dakle, dvije godine od ove informacije koja je potresla svakog dobronamjernog čovjeka koji je išta znao o Mirzinim vrlinama.
Danas, ne bih ništa ni dodao - ni oduzeo iz tadašnjeg teksta, pa ću ponoviti već napisano.
Otišao je naš Gandi u vječnost! I te kako je njegov život imao smisla. Ostaće upamćen i upisan kao trajni simbol borbe protiv kolonijalne vlasti i podaničke svijesti. Svakako, pamtiće se Mirza i kao Čovjek koji je najsilnije prezirao poltronski mentalitet koji je poput najgore gube ovladao našim prostorima potonjih decenija i godina.
Nije imao političku stranku. Njegova ideologija bila je - SLOBODA! Kamo lijepe sreće da je imao u svojim bitkama i stoti dio podržavalaca u odnosu na sve one koji od juče popodne na društvenim mrežama ističu njegove fotografije uz dirljive oproštajne poruke dostojne junaka koji im je bio savremenik.
Deceniju i po sam bio u prijateljskim odnosima sa Mirzom. Nemoguće je izmjeriti koliko se osjećam uzvišeno zbog činjenice da sam zadugo bio jedini novinar i urednik koji je želio (i smio, usudiću se da kažem) da izvještava o mirnodopskim aktivnostima ovog pregaoca i buntovnika nevjerovatne hrabrosti, intelektualne pronicljivosti i najčasnijih namjera.
Značajno kasnije, njegove briljantne mirnodopske i humane akcije, srećom, počinju da prepoznaju i drugi novinari iz malobrojnih medija koji nisu bili pod formalnom ili neformalnom kontrolom režima. I NATO fondova, uzgred!
"Mi smo protiv rata!A vi?" - jedan je od transparenata u Mirzinim rukama koji na najbolji način ilustruje suštinu njegove borbe protiv ropstva i sulude ideje ulaska Crne Gore u NATO. Sa tom, ali i porukom "Krvave su vam ruke", dočekao je u Podgorici 2014.godine i Rasmusena, tadašnjeg generalnog sekretara zločinačke zapadne Alijanse u koju je Đukanovićevića vlast uvela ovu državu ne pitajući narod.
Ukazivao je Mirza svojoj islamskoj braći da su NATO snage odgovorne za smrt miliona muslimana širom zemaljske kugle i da taj ofanzivni ratni savez uglavnom ratuje protiv muslimanskog svijeta i isključivo protiv slobodoljubivih naroda. Ukazivao je blagovremeno svima na sve. Bez obzira na vjeru i naciju. I zato je, pored ostalog - pobjednik svih bitaka koje je vodio za opšte dobro, uprkos formalnim epilozima nekih borbi!
Nikada nije posustao, iako surovo i sramno progonjen, hapšen i procesuiran pred sudovima samo iz razloga jer je imao stav. I samo zato što je vapio za slobodom i istinom!!!
Nije bio shvaćen od strane velikog broja onih koji, kako će se ispostaviti, ipak pripadaju onoj kategoriji čovjekolikih stvorenja zaraženih virusom poltronstva. Ali, to je njihov problem. I njihov obraz!
Njegova braća su bili svi oni ugnjetavani, nepotkupljivi, časni i hrabri ljudi koji nisu pristajali na izdaju, prevaru, okupaciju...
Izuzetno obrazovan i dovitljiv znao je da tokom svoje izuzetne misije nerijetko citira Mešu Selimovića i njegovu misao o slobodi: „Čovjek postaje slobodan svojom odlukom, otporom i nepristajanjem. “ Tako je i živio!
Ni sekunde se Mirza nije razmišljao da li će stati uz svoje pravoslavne sugrađane širom Crne Gore kada je ateistička i bogoboračka vlast krenula da im otima hramove. Njegovo učešće u litijama za odbranu Srpske pravoslavne crkve koja je bila brutalno napadnuta, uz punu zahvalnost mora biti upamćeno dok bude svijeta i vijeka.
Pamtiće se po njemu i njegovom otporu i "Čempres revolucija" u Baru, kojom su dobrim dijelom počeli da se skidaju okovi sa ruku građana koje je stvorio bivši osioni i diktatorski režim.
Bio je Mirza prvi i jedini koji je rekao "STOP" akcijama "bušenja Jadrana" kojima se u našem moru tražila nafta i provocirala ekološka katastrofa.
Skretao je pažnju javnosti na užasno stanje spaljenog starog mezarja (muslimanskog groblja) u Goričanima na obali Morače, ali i na činjenicu da je "Kuća maslina" u Baru sagrađena na takođe starom muslimanskom groblju, čemu su potvrdu dali i arheolozi koji su otkrili ljudske skelete na tom prostoru. Nije to posebno dotaklo nikoga iz vlasti, ali je Kurgaš "rekao i spasio dušu svoju".
Čini me srećnim što je dio svoje misije i svoja viđenja ukupne društveno-političke zbilje dijelio kroz rubrike koje je pisao na "Barskom portalu" koji uređujem. Pečat istine "otiskivao" je Mrza i plemenitim podvizima koje je ostvarivao kroz djelovanje NVO "Broj 19" čiji je bio osnivač i predsjednik.
Najzad, nemoguće je u jednom prilogu, bez obzira na njegov obim, nabrojati sva djela Mirsada Mirze Kurgaša zbog kojih je zavrijedio vječnost.
Imao se rašta i roditi!
