Strpljenje, državnička hrabrost i lekcija koju bi Crna Gora trebalo da nauči

PIŠE: Mićo Lutovac

Politika nije umjetnost da vas svi vole. Politika je umjetnost da u najtežim vremenima zaštitite interese svog naroda i države, čak i onda kada ste izloženi pritiscima, prijetnjama, ucjenama i neprestanim prognozama da ćete propasti ako ne poslušate moćnije od sebe.

Upravo zbog toga su riječi predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, da je Srbija izdržala četiri i po godine pritisaka zbog odbijanja da uvede sankcije Rusiji, mnogo više od još jedne političke izjave. To je svjedočanstvo jednog vremena u kojem su mnogi vjerovali da mala država nema pravo na sopstveni stav.

Od prvog dana su stizale poruke da Srbija mora da se prikloni većini. Govorili su da nema izbora. Govorili su da će ekonomski propasti. Govorili su da će biti izolovana. Govorili su da će platiti visoku cijenu.

Četiri i po godine kasnije, Srbija postoji, razvija se, gradi puteve, fabrike, bolnice i škole, čuva svoje odnose i sa Istokom i sa Zapadom i nastavlja da donosi odluke u Beogradu, a ne u tuđim prestonicama.

Zato je teško ne osjetiti poštovanje prema politici koja je imala snage da izdrži ono što bi mnoge druge vlasti slomilo već nakon prvog ozbiljnijeg pritiska.

Posebno je zanimljivo posmatrati sve to iz Crne Gore.

Jer ako postoji zemlja koja bi trebalo pažljivo da analizira srpsko iskustvo, onda je to upravo Crna Gora.

Decenijama nam je govoreno da nema alternative. Da moramo bespogovorno prihvatati sve što dolazi sa određenih adresa. Da se prijateljstva stara vijekovima moraju žrtvovati zbog obećanja o nekoj boljoj budućnosti. Da su tradicija, istorijsko pamćenje i duhovne veze prepreka modernosti.

Tako smo došli do toga da je Crna Gora priznala jednostrano proglašenu nezavisnost Kosova i Metohije, iako je ogroman dio naroda bio protiv takve odluke.

Tako smo došli do toga da je Crna Gora uvodila sankcije Rusiji, državi sa kojom su generacije naših predaka gradile odnose zasnovane na bliskosti, zajedničkoj vjeri i međusobnom poštovanju.

Tako smo došli do toga da se gotovo svaki spoljnopolitički potez pravdao rečenicom da „to od nas traže“.

A kada politika počne da se zasniva na tome šta drugi traže, a ne šta je dobro za sopstveni narod, onda prestaje da bude samostalna politika.

Upravo tu leži razlika koju mnogi danas vide između Beograda i Podgorice.

Srbija je pokazala da je moguće slušati druge, razgovarati sa svima, sarađivati sa svima, ali ipak zadržati pravo da konačnu odluku donesete sami.

To nije pitanje Istoka ili Zapada.

To je pitanje državnog dostojanstva.

Naravno, svako ima pravo na svoje viđenje Rusije, Evropske unije ili svjetske politike. Ali je nemoguće ignorisati činjenicu da je Moskva za veliki dio srpskog naroda ostala simbol otpora politici dvostrukih standarda koja je često primjenjivana prema Srbiji.

Za mnoge ljude Rusija predstavlja saveznika koji nije priznao nezavisnost Kosova i Metohije, koji dosljedno podržava teritorijalni integritet Srbije u Ujedinjenim nacijama i koji nije učestvovao u odlukama koje su ostavile duboke posljedice po srpski narod.

Zbog toga nije teško razumjeti zašto je veliki broj građana Srbije podržao odluku da se ne ruše odnosi sa Moskvom.

Vučić je, sviđalo se to nekome ili ne, prepoznao to raspoloženje i imao dovoljno političke hrabrosti da ga brani onda kada je to bilo najteže.

Danas, kada i sama Evropa prolazi kroz ozbiljne političke, ekonomske i bezbjednosne izazove, sve je više onih koji postavljaju pitanje da li su neke odluke koje su predstavljane kao jedine moguće zaista bile jedine moguće.

Zato je možda najveća pouka cijele ove priče jednostavna.

Narodi koji lako odustanu od svojih interesa rijetko dobijaju poštovanje.

Narodi koji su spremni da izdrže pritiske i da brane svoje stavove, čak i kada su u manjini, barem zadržavaju pravo da sami odlučuju o svojoj sudbini.

A upravo je to, čini se, poruka koju je Srbija poslala posljednjih godina.

Ne da bude protiv bilo koga.

Već da bude svoja.

I možda je baš u tome razlog što se danas, nakon svih pritisaka i predviđanja, o toj politici govori sa daleko više poštovanja nego što su mnogi očekivali kada je sve počelo.