Suza
Napisao sam, znam, neke pjesme,
Kadre da zaplaču ljude,
Umjele su, svjedok sam, zaplakati dvoranu,
A jedna je Bogami zaplakala čitav jedan narod,
Valjda me zato ne vole oni koji ne mogu da zaplaču,
Ne mogu, ili neće, jer im se ne isplati,
Valjda zato zbore da sam nadmen i sujetan,
Da treba biti na oprezu sa mnom,
Ne govore oni to o meni, no o mojom stihovima,
O rimama koje, i to znam,
Čak ni nijesu moje,
Meni ih samo neka dobra duša došapne,
Što baš meni, ni sam ne znam,
Možda zato što umijem da zaplačem,
A da niko ne vidi,
Možda zato što zna da neću pomisliti
Da sam pjesnik i da sam bolji,
Što zna da ih neću unovčiti
I trampili za lažinagrade.
Napisao sam neke pjesme
I neću se izvinjavati zbog toga
Velikim pjesnicima, niti sitnim dušama,
Znam da sam ih ujeo za srce,
Umjesto da ih ujedem za dušu,
Ali nije do mene.
A i što je pjesma koja ne zaplače čovjeka,
I što je čovjek koji se smije kad drugi plaču?
Mrze li zato glumci likove
U koje se transformišu?
Ima li više kazne od oponašanja?
Ima li nezahvalnije uloge,
Od uloge pjesnika,
Koliko god honorara i nagrada donijela?
To je kao da letite sa krilima od pruća,
Kao da dišete pomoću respiratora.
Zato se ne ljutim, što god mi učinili,
Evo nudim svoju najbolju pjesmu,
Onu što je zaplakala čitav jedan narod,
Samo da mi ispuniš jednu molbu, Bože:
Podari im suzu.
Neven Milaković
