"BISERI IZ BARKE": U susret špicu turističke sezone - iskopaj, naplati, pa bježi
PIŠE: Tomislav T. Velički
Dok veslam nedaleko od obale, s pogledom ka starom gradu i mirisom ribe u mreži, čuje se u daljini treštanje mašine što buši asfalt. Turisti pristižu, nose kofere i nade u lijep odmor, a mi ih dočekujemo sa raskopanim ulicama, prašinom i gužvom. Umjesto suvenira i osmjeha, prvo što vide je bager. Dobrodošli u Bar, gdje se sezona i građevinski radovi uvijek poklope kao da je tako Bog naredio.
Kažu da je sve spremno. Jeste, ako se pod spremnim misli na to da nema gdje da se parkiraš, a ako se negdje i uguraš, odmah ti prileti inspektor ili neko nalik na inspektora i traži da platiš. Račun ne dobiješ, objašnjenje još manje. Primjedbe turista već stižu, ljudi se žale da je naplata sumnjiva, da se sve odvija mimo zakona, a atmosfera liči na "snađi se pa živi".
U Sutomoru, gdje bi trebalo da sija turističko srce Opštine Bar, situacija je standardna. Puno ljudi, malo ulaganja. Tu se puni kasa opštine, a ponekad i države, ali ulice kroz centar dočekale su turiste raskopane. u Spičanskom polju šetaju svinje (nakon čuvenih krava i konja), kablovi vise, a obala pod nogama puca od nehata. Ipak, ako je za utjehu, tu je čuveni kompleks Maljevik. Svi hoteli na tom terenu, bar na papiru, krcati su. Turisti im samo još nedostaju. I bageri. I zgrade. Jer, još malo će dvije decenije otkad je sklopljen do tada najskuplji ugovor o izgradnji turističkog kompleksa na našoj obali, na licu mjesta nema čak ni zaboden ašov. Opština je, naravno, svoj dio uzela. Zemljište je unovčeno, komunalije naplaćene, papiri odavno završeni. Samo što od projekta ostala nije ni maketa. Na tom mjestu možete šetati kroz obećanja i maštati o hotelima kao što se nekad maštalo o fabrikama.
Cijene, kako kome i gdje, ali sladoled za dva i po evra je već normalna stvar. Jedna kugla. Nije u pitanju sladoled od safira, nego običan, iz zamrzivača. Ali atmosfera je takva da se sve može, sve prolazi. Neko plaća, neko klima glavom, a neko umukne i ode.
Ruskih turista sve manje. Bili su najplatežniji, dolazili redovno, lijepo se ponašali i ostavljali novac. Sad ih gotovo nema. Razlog su sankcije, ali ne samo sankcije. Problem je i odnos koji im je ovdje poklonjen, hladnoća koja im je ukazana. Umijemo mi da se odreknemo prijatelja brže nego što se okrene roštilj. I onda se čudimo što niko neće da dođe.
Bar, uprkos svemu, i dalje ima goste. More je lijepo, sunce ne košta, a narod je uglavnom srdačan. Ali turiste ne drže samo prirodne ljepote. Treba im red, poštovanje, osjećaj da su dobrodošli, a ne da ih neko gleda kao kesu novca koja mora da se isprazni do posljednjeg centa. Kad jednom odu s osjećajem da su prevareni ili ignorisani, teško će se vratiti.
Iz svoje barke, sa knjigom u krilu i pogledom na grad koji volim ali ga ne branim, razmišljam o svemu ovome i pitam se ima li kraja ovakvoj improvizaciji. Turizam nije stvar slučaja, nego truda. Nije samo sezona, nego plan. A mi planiramo otprilike kao što se lovi na varalicu. Baciš pa šta bude.
Vaš vjerni veslač
