Slovo o Andrijevici, uz treće izdanje knjige „Crvena Prla“: SLOBODA o kojoj se ne govori jer nas je stid njene veličine

Ako postoji mjesto koje je u jednom trenutku otjelotvorilo najsvetije vrline jednog naroda – hrabrost, jedinstvo, požrtvovanost i nepokolebljivu ljubav prema Otadžbini – onda je to Andrijevica. Ako postoji datum koji bi svaka civilizovana država urezala zlatnim slovima u udžbenike, svečanosti, spomenike i nacionalnu svijest, to je 17. jul 1941. godine. A ako postoji događaj koji je uprkos svojoj veličini – ili baš zbog nje – gurnut u zaborav, onda je to oslobođenje Andrijevice, prvog sreskog mjesta u Evropi koje je protjeralo fašističkog okupatora.

PIŠE: Milenko JOVANOVIĆ

Da, ponavljamo to ne zato što ne znamo, već zato što društvo kao da je riješilo da zaboravi. Andrijevica je prva. U cijeloj Evropi. Prije bilo kog grada koji se danas pominje u političkim, naručenim narativima. Prije nego što su se saveznici iskrcali na Normandiju, prije nego što su evropske prijestonice okupirane počele da smišljaju otpor, Andrijevica se digla. Sama. Častan glas u epicentru tišine i straha. Glas Vasojevića, glas slobode.

I to nije bio ustanak jedne partije, jedne ideje, jedne vojne formacije. To je bio ustanak naroda. Srca. Duše. Pod jednu zastavu stali su svi: i đaci i učitelji, i domaćini i ratnici, i popovi i komunisti, i mladići i starci. Svi. Jer se znalo – nije sloboda stvar ideologije, već časti. Nema tvoje, moje, vaše – samo jedno: naše.

Crvena Prla, taj sveti lokalitet, krvavo uzvišen, danas je samo geografska odrednica za mape. Ali u srcu poštenog čovjeka, ono je Kosovo 20. vijeka. Mjesto gdje se nije samo ginulo – već se vaskrsavala ideja slobodnog čovjeka. Mjesto gdje je pokoreno čovječanstvo dobilo prvu iskru nade.

A šta smo mi uradili sa tom iskrom?

Zagušili je. Prekrili tišinom. Potisnuli. Stidljivo, sramno, malodušno. U školama – ni riječi. Na televiziji – ni slike. U udžbenicima – mrvica. A znamo dobro: da je ovaj događaj pripadao nekoj drugoj državi, nekom drugom narodu – bio bi nacionalni praznik. U Americi bi mu se dizao spomenik visok stotinu metara. U Francuskoj – svečanost, film, knjiga, i sve to pod državnim pokroviteljstvom.
U Engleskoj – ulica i trg u Londonu. Ali kod nas? Zaborav. Zapostavljanje. Namjerno. Planski. Jer nije ovo samo greška. Ovo je sistemski zatirano. Decenije vladavine onih koji se nisu ponosili tekovinama zajedničke borbe, već su se njih stidjeli, urodile su plodom srama. Danas djeca u Crnoj Gori, u Andrijevici, ne znaju šta je bilo na Crvenim Prlima. Ne znaju ko je zapalio prvu vatru slobode u Evropi.

A znaju šta je Holivud snimio o „D“ – danu. Možda nije slučajno. Možda je posljedica. Možda je osveta. Jer onaj ko je bio pobijeđen 1941, danas sjedi u evropskim prestonicama, u odjelima i sa diplomatskim pasošima. Nasmijani na samitima, a potomci poraza, koji nikada nisu prežalili poniženje od ruke malog naroda. I šta čine? Ne šalju tenkove – već zaborav. Ne gase vatrom – već prećutkivanjem.

I kao da ni to nije dovoljno. Andrijevica, prva varoš slobode u Evropi, danas je možda najsiromašnije mjesto u Crnoj Gori. U istoj toj Evropi. Zapostavljena. Gurnuta. Umjesto da se na njoj temelji obrazovanje, ponos, razvoj, ona se gasi. Dok trgovci prošlošću grade svoje političke karijere, Andrijevica čami – jer je bila prva.

Možda se neko sveti. Ne tenkovima – već tišinom. Ali ne znaju da narod koji je znao da ustane 1941., neće dozvoliti da mu se ćutanjem zatre istina. Jer se istina ne briše gnjevom, već se brani ljubavlju. A mi Andrijevicu volimo. Vasojeviće poštujemo. Crvena Prla ne damo.

Neka ove riječi ostanu: Crvena Prla zaslužuju najveći spomenik u Crnoj Gori. Ne samo kao vojna tačka, već kao moralni stub.
Andrijevica zaslužuje poseban status u državi. Ne iz sažaljenja, već iz zahvalnosti. Ne kao mjesto siromaštva, već kao mjesto najvećeg bogatstva – duha, časti, istorije. Ako država ima duše, neka se ogleda u svetinji tog dana. Ako narod ima ponos, neka ga podigne spomenikom. Ako imamo pamćenja, neka u svakoj školi djeca uče – ko je prvi rekao ne tiraniji? – pa ustanu i odgovore, puna srca: Andrijevica. Vasojevići. Crvena Prla. 17. jul 1941. godine.

I neka to bude lekcija koju nećemo znati samo mi – već će je znati svi. Jer samo tako se brani sloboda: istinom, ponosom i pamćenjem.

Neka bude rečeno i ovo: u svakom narodu postoji jedan dan koji sve objašnjava. Jedan trenutak u kojem se sabiraju sve žrtve, sva istorija, sva nada. Za one, koji pripadaju plemenu slobode, taj dan je 17. jul 1941. godine. Tog dana Andrijevica, skromna varošica u podnožju Komova, u srcu Vasojevića, uzdigla se iznad svih ipostala prvo oslobođeno sresko mjesto u porobljenoj Evropi. Taj datum nije samo istorijski kuriozitet. To je sudbinska istina, uklesana u dušu ovog naroda. To je slava koju ne smijemo dozvoliti da prekrije prašina ravnodušnosti.

Na Crvenim Prlima, gdje je otadžbina pozvala, gdje je sloboda vapila, gdje je čast ponajviše došla do izražaja – odjeknule su prve slobodarske puške u Evropi. Vasojevićka ruka, stegnuta u vječnu kletvu protiv tiranije, podigla je pušku ne iz ideološke zaslijepljenosti, već iz duboke vjere u svetu obavezu da se brani ono što je naše: kuća, prah predaka, jezik, zastava, sloboda.

Na Crvenim Prlima se nije raspravljalo, nije se kalkulisalo. Tu nije bilo stranačkih programa, niti lažnih patriotizama. Bila je samo jedna ideologija – sloboda. Jedna vjera – Otadžbina. Jedan jezik – časna borba protiv zla.

Ta prva oslobođena varoš nije imala paradu. Nije imala kamermane, novinare, fotografe. Imala je samo narod koji je u jednom trenutku postao nepobjediv. Zato što se bezuslovno ujedinio. Jer, kad Vasojevići stanu jedni uz druge, nema te sile koja može ugušiti taj plamen.

I opet se vraćamo na pitanje – šta smo dobili zauzvrat?
Zaborav. Ćutanje. Prepravljanje. Svake godine, gledamo kako neke druge varoši, sa upitnom istorijskom potvrdom, zauzimaju mjesto u udžbenicima i na javnim manifestacijama. Često se pominje Loznica. Neka se i ona slavi. I treba, naravno. Ali ne nauštrb istine. Andrijevica nije mjesto koje treba da se dokazuje. Ona je dokaz sama po sebi. Njene puške su progovorile prve. Njene žrtve prve pale. Njeni heroji prvi stali u besmrtni stroj. Pa pitamo: zašto ćute institucije? Zašto se u školama ne uči o Crvenim Prlima i podvigu koji nije imao premca? Zašto na javnim servisima nema emisija o ovom događaju? Zar je moguće da je nekome udobnije da živi u laži, nego da pogleda istini u oči? Zar se stidimo onoga što bi trebalo da slavimo s ponosom?

Sramno je to prećutkivanje. Nije to slučajan previd – to je sistemsko brisanje. I tu ne možemo ćutati. Jer ako mi ne govorimo, ko će?

Slava herojima Andrijevice, koji su na Crvenim Prlima u crveno upisali slobodu. Slava tim mladim momcima što su ostavili plugove, ikone, porodice – i krenuli u neravnopravnu borbu. Slava i onima koji su se vratili, i onima koji nisu. Slava hrabrim majkama koje su sinove ispraćale s blagoslovom i glasom: „Budi dostojan đedova!“ Slava sveštenicima koji su sa krstom u jednoj, a puškom u drugoj ruci branili svoj narod. Slava i komunistima, i monarhistima, jer su tada svi bili – samo ljudi i slobodari.Slava i čitavim porodicama koje su se odazvale pozivu Otadžbine i otišle na megdan okupatoru.

Neka današnje podjele pouče: samo kad smo složni, nepobjedivi smo. Neka nas oni sa Crvenih Prla nauče: nema malog mjesta kada je velika duša. Andrijevica je tada, u jednom trenutku, bila centar slobodne Evrope. Da, baš ona – varošica pod planinom, sa hrabrim srcem i tvrdim glasom.

I zato, neka se ova riječ nosi kroz vjekove: Andrijevica nije samo geografija – ona je stanje duha. Vasojevići nisu samo pleme – oni su pojam časti. Crvena Prla nisu samo bojište – to je svetinja. A 17. jul – on je više od datuma. On je zavjet. Zavjet da nikad ne pokleknemo. Zavjet da nikad ne zaboravimo. Zavjet da govorimo, kad drugi ćute. Da stojimo, kad drugi kleče. Da volimo svoju zemlju, kad drugi žmure.

Zato živjela Andrijevica! Živjeli Vasojevići! Živjela Crna Gora časnih ljudi i hrabrih pušaka!

Hvala Rusima, hvala Rusiji, hvala Ruskom Domu u Beogradu na organizaciji večeri na kojoj je predstavljeno ostvarenje „Crvena Prla“ autora Vlajka Čukića.