Novak na terenu, Neven u stihu: Pobjeda koja je postala poezija

Kada se jednoga dana budu sabirale pobjede, rušile brojke i utihnuli aplauzi, ostaće ono što je najteže stvoriti — smisao. A u tom smislu, u istoriji sporta i vremena, stajaće jedno ime. Novak Đoković. Ne kao jedan od najboljih, već kao najbolji svih vremena.

Plasmanom u svoje 11. finale Australijan opena, nakon iscrpljujuće borbe, dva preokreta i pobjede nad Janikom Sinerom rezultatom 3:6, 6:3, 4:6, 6:4, 6:4, Novak je sinoć još jednom pokazao zašto njegove pobjede nisu samo sportski rezultati, već događaji. U njima ima istrajnosti malog naroda, inata pred nepravdom, vjere u rad i smirenja u trenucima najvećeg pritiska.

Sinoć nisu slavili samo Srbi u Melburnu. Slavila je Srbija, slavila je Republika Srpska,  Crna Gora, slavio je Bar — grad pod Rumijom, u kojem se veliki uspjesi doživljavaju kao lični, a vrline kao nasljeđe. Jer Novak nije pobjeđivao samo za sebe. On je nosio ime svoga naroda po svim meridijanima, dostojanstveno i mirno, pokazujući da snaga ne mora biti gruba, niti veličina nadmena.

Ali Novak je otišao i korak dalje. On nije zadužio samo Srpstvo — zadužio je čovječanstvo. Svojim odnosom prema pobjedi i porazu, svojom borbom za slobodu izbora, za dostojanstvo pojedinca i za pravo na različitost, postao je više od sportiste. Postao je primjer.

U takvom trenutku, kada se sport pretvara u simbol, a pobjeda u trajnu vrijednost, oglasio se i stih. Naš poznati pjesnik Neven Milaković, koji živi i stvara u Baru, podijelio je sa svojim pratiocima na društvenoj mreži fejsbuk svoju pjesmu „Novaku Đokoviću“.

Ovi su stihovi popularnog pjesnika i ranije bili objavljivani, ali su sada, u času novog podviga, dobili još jedno puno značenje — kao poetski naklon veličini koja traje.

„Barski portal“ sa ponosom objavljuje ovu pjesmu, kao skromno svjedočanstvo vremena u kojem smo živjeli dok je igrao — i pobjeđivao — čovjek koji je svojim reketom ispisao istoriju sporta, a svojim karakterom ostavio trag u čovječanstvu.

Novaku Đokoviću

Previše je rana i sve redom bole,
Znam da moje pleme odvek svetu smeta,
Bog Te izabrao, Ti ošini, Nole,
Nek` kleče pred gnevom Srpskoga reketa.

Mnogo je nepravdi prema rodu našem,
Vazda im Srbija za sve bila kriva,
Kad se Ti razmašeš i ja sputan mašem,
Proključa u meni srpska krvca živa.

Kad nas već kleveću da smo osvajači,
Kada nam već sudbu svaka šuša kroji,
Pokaži im da smo od svih ipak jači,

Sve što im je vredno, viteže osvoji.
A tri prsta ne daj ni za živu glavu,
Ona će Ti donet` neprolaznu slavu!

                                                                          Foto: AI