Inicijativa DPS-a protiv Mandića sve bliža političkom krahu: Ratko Mladić tvrd orah za Bošnjačku stranku

Inicijativa Demokratske partije socijalista za razrješenje predsjednika Skupštine Andrije Mandića sve više liči na još jedan pokušaj stare političke strukture da preko dnevnopolitičkog obračuna vrati pitanje identiteta, istorije i odnosa prema srpskom narodu u centar političke scene.

Formalno, brojke su ovoga puta ozbiljnije nego u prethodnom pokušaju. Za smjenu su se javno izjasnili DPS, Bošnjačka stranka, GP URA, Evropski savez, Hrvatska građanska inicijativa i dvojica nezavisnih poslanika, što trenutno čini 33 glasa. Ali između političke deklaracije i stvarne smjene stoji čitav niz uslova: potreban je kvorum od najmanje 41 poslanika, a potom većina prisutnih. Upravo zato, u ovom trenutku je daleko od izvjesnog da će inicijativa dobiti neophodnu podršku.

Još važnije, već su se Demokrate i SNP javno izjasnili da neće podržati inicijative DPS-a za smjenu funkcionera vlasti. Nikola Camaj iz Albanskog foruma takođe je poručio da neće podržati Mandićevu smjenu, dok je takav i stav Pokreta Evropa sad To znači da se politička priča o „sigurnih 33“ izvjesno pretvara u priču o nedostatku kvoruma ili nedovoljnom broju glasova.

A upravo tu počinje suština.

Nije ovo samo borba za funkciju
DPS je inicijativu pokrenuo nakon što je Mandić uputio saučešće Darku Mladiću povodom smrti njegovog oca Ratka Mladića. Haška presuda o Mladiću je pravosnažna i utvrđuje njegovu krivičnu odgovornost za događaj u Srebrenici.

Ali isto tako, jednako je činjenično da izražavanje saučešća porodici preminulog čovjeka samo po sebi nije krivično djelo, niti je Ustavom propisano da predsjednik Skupštine zbog toga automatski gubi funkciju.

I upravo zbog toga se otvara mnogo šire pitanje - da li u demokratskoj Crnoj Gori politička većina treba da bude mjerena time koliko je spremna da se odrekne sopstvenog istorijskog, nacionalnog i kulturnog identiteta kako bi dobila aplauz nekoga sa strane?

Odgovor bi, ako je Crna Gora zaista demokratska država, morao biti – ne.

Evropa ne traži da Crna Gora prestane da bude Crna Gora
Najveća politička zabluda koju DPS i njegovi saveznici pokušavaju da održavaju jeste teza da su evropske integracije i nacionalno dostojanstvo međusobno suprotstavljeni.

Nisu.

Crna Gora je do sada otvorila svih 33 pregovaračkih poglavlja sa Evropskom unijom, a nakon zatvaranja poglavlja 8 i 29 u julu 2026. godine privremeno je zatvoreno 18 poglavlja. Evropska komisija i Savjet EU upravo proces pristupanja opisuju kao proces zasnovan na rezultatima i ispunjavanju kriterijuma.

Nigdje u tim pravilima ne piše da Crna Gora mora da se odrekne Njegoša, kralja Nikole, Svetog Petra Cetinjskog, svojih istorijskih ličnosti, srpskog jezičkog i kulturnog nasljeđa ili prava da sopstvenu istoriju pamti na način koji ne odgovara političkim strukturama u Zagrebu, Sarajevu ili bilo kojoj drugoj prestonici.

Evropa znači vladavinu prava, institucije, demokratske standarde, slobode i odgovornost – a ne političko samoukidanje.

Zato Mandićev slučaj, htjeli to njegovi protivnici ili ne, može da pokaže nešto veoma važno - moguće je ići ka Evropskoj uniji, a istovremeno ne biti ničiji politički sluga.

Hoće li DPS ponovo izgubiti na sopstvenoj temi?
Paradoks je u tome što je DPS sam otvorio temu na kojoj mu je Mandić politički najjači.

Jer svaki put kada se srpsko pitanje u Crnoj Gori pokuša riješiti administrativnom ili političkom silom, ono ne nestaje – naprotiv, dobija novu političku energiju.

Mandić ovoga puta nije pobjegao od teme. Nije se pravdao. Nije tražio dozvolu. Nije pokušao da se politički sakrije iza floskula o „evropskim vrijednostima“.

Uradio je ono što je očigledno smatrao svojim političkim i ljudskim pravom.

I sada je na DPS-u da dokaže da zaista ima većinu za njegovu smjenu.

Do sada – nema je.

Prema zvaničnim rezultatima Skupštine, u prethodnom pokušaju razrješenja Mandića u maju 2025. godine za njegovu smjenu glasalo je 20 poslanika, dok je 41 bilo protiv.

Ovoga puta broj je veći, ali i dalje nije dovoljan da se može govoriti o izvjesnom ishodu.

I zato se politička priča sve više pretvara u pitanje - ko će zaista biti spreman da sruši predsjednika Skupštine da bi udovoljio DPS-u?

Bošnjačka stranka napravila potez koji joj teško može donijeti korist
Posebno je zanimljiv potez Bošnjačke stranke.

Šest njenih poslanika najavilo je podršku smjeni Mandića, iako je BS dio parlamentarne većine i učestvuje u vlasti.

To je politički kontradiktoran položaj - biti dio vlasti, a istovremeno glasati za rušenje jednog od ključnih funkcionera te iste vlasti.

Naravno, Bošnjačka stranka ima pravo da donosi sopstvene političke odluke. Ali politički posmatrano, teško je pobjeći od utiska da se ovim potezom pokušava poslati poruka sopstvenom biračkom tijelu u trenutku kada je očigledno da stranke manjinskih naroda moraju posebno da vode računa o sopstvenom političkom prostoru.

Problem je što takva politika može kratkoročno donijeti aplauz dijela javnosti, ali dugoročno proizvodi nešto drugo – nepovjerenje partnera i pitanje koliko je jedan politički dogovor zaista stabilan.

Uostalom, sama Nova srpska demokratija saopštila je da razumije da BS donosi odluke u skladu sa interesima svoje političke organizacije, ali je ovu inicijativu nazvala trećim, unaprijed neuspješnim pokušajem DPS-a protiv predsjednika Skupštine.

A onda se javlja i Zagreb
Reakcije iz Hrvatske bile su očekivano oštre.

Hrvatski političari i mediji osudili su Mandićev postupak, a iz Zagreba su stigle i poruke da je takav čin nespojiv sa evropskim vrijednostima.

Ali prije nego što bilo ko iz susjedstva počne da drži lekcije Crnoj Gori o odnosu prema sopstvenoj istoriji i ratnim ličnostima, bilo bi korisno da pogleda sopstveno dvorište.

Hrvatska ima svoje političke i istorijske sporove, kao što ih ima svaka država regiona. I nije sporno da svaki narod ima pravo da sopstvenu istoriju pamti i vrednuje.

Upravo to pravo mora biti jednako i za Crnu Goru.

Ne može evropska perspektiva Crne Gore značiti da je dozvoljeno veličati jedne nacionalne istorijske ličnosti, dok se od druge države očekuje da se odrekne svojih.

Mandić iz ove priče može izaći jači
I zato bi se ova inicijativa, umjesto političkog pogubljenja Mandića, mogla pretvoriti u njegovu političku pobjedu.

Ne zato što je pitanje Mladića bez kontroverzi – naprotiv, njegova pravosnažna presuda je nesporna pravna činjenica.

Nego zato što se pred crnogorskom javnošću sada otvara mnogo veće pitanje: može li Crna Gora u Evropu, a da pri tome ostane svoja?

Odgovor bi morao biti – može.

I mora.

Jer ako je uslov evropskog puta da se Crna Gora odrekne Njegoša, kralja Nikole, Svetog Petra Cetinjskog, svojih istorijskih ličnosti, kulturnog nasljeđa i prava da njeguje sopstveni identitet, onda to više nije evropska integracija, već političko uslovljavanje koje nema mnogo veze sa evropskim standardima.

Mandić, bar za sada, šalje upravo suprotnu poruku: Evropa – da. Poltronstvo – ne. Saradnja – da. Poniženje – ne. Evropske integracije – da. Odricanje od sopstvenog identiteta – ne.

I upravo zato će ova inicijativa, ukoliko ne obezbijedi potrebne glasove, za njega predstavljati mnogo više od prostog ostanka u fotelji.

Predstavljaće dokaz da se u Crnoj Gori može biti evropski orijentisan, a istovremeno politički svoj.

A DPS će još jednom dobiti priliku da objasni javnosti zašto mu je za evropsku Crnu Goru potrebno da prvo obračuna sa Andrijom Mandićem.

Za sada, međutim, brojke ne govore da je taj obračun dobio.

Govore da je bitka tek počela – ali i da Mandić u nju ulazi bez namjere da se povuče.

I ako se inicijativa sruši, kao što je realno očekivati imajući u vidu sadašnji odnos snaga i stavove dijela parlamentarne većine, njen najveći rezultat mogao bi biti upravo suprotan od onoga što je DPS želio - Mandić će ostati na čelu Skupštine, a pitanje nacionalnog dostojanstva biće još jednom vraćeno u središte crnogorske politike.

M.Lutovac