Kome smetaju pomen, plakati i čitulje? Narod se oprašta od generala Mladića

Izgleda da su se neki portali i pojedini „fejsbuk junaci“ ovih dana malo previše uživjeli u ulogu moralnih sudija, pa su sebi dali za pravo da određuju ko u Crnoj Gori smije da izjavi saučešće, ko smije da oplakuje, ko smije da se pokloni sjeni jednog srpskog generala i ko će zbog toga biti izložen javnom linču.

Na meti im se našao predsjednik Skupštine Crne Gore i lider Nove srpske demokratije Andrija Mandić, zato što je saopštio da je uputio saučešće Darku Mladiću, sinu generala Ratka Mladića.

Mandić je jasno kazao:

„Upravo sam Darku Mladiću, u svoje i u ime Nove srpske demokratije, uputio saučešće povodom smrti njegovog oca, generala Ratka Mladića.“

Šta je tu sporno?

Zar čovjek nema pravo da izjavi saučešće sinu koji je izgubio oca?

Zar političar koji pripada srpskom narodu nema pravo da pokaže pijetet prema čovjeku kojeg veliki broj Srba doživljava kao simbol jednog teškog i tragičnog vremena?

I, konačno, ko je tim „fejsbuk sudijama“ dao mandat da određuju šta jedan narod smije da osjeća?

„Svaka srpska kuća ima jednog Ratka“
Slično je bilo i sa porukom Milana Kneževića.

Predsjednik Demokratske narodne partije nije se sakrio iza političkih floskula, već je povodom smrti generala Mladića napisao:

„Slava je vječna, a patnja je kratka, svaka srpska kuća ima jednog Ratka.“

I odmah su se javili oni koji su sebi dali za pravo da tumače šta je Knežević „smio“ da kaže.

Ali ta rečenica je, prije svega, politički i emotivni izraz odnosa jednog čovjeka prema ličnosti koju veliki broj Srba doživljava kao simbol svog naroda i jednog istorijskog perioda.

Ne moraju svi da misle isto.

Ne moraju svi da vole generala Mladića.

Ne moraju čak ni da dijele bilo čije političke stavove.

Ali morali bi da nauče jednu vrlo jednostavnu stvar: niko nema monopol nad tuđim bolom, tuđim sjećanjem i tuđim pravom na pijetet.

Narod je pokazao šta misli
A onda se dogodilo nešto što očigledno najviše boli one koji bi da nam objasne šta treba da osjećamo.

Narod je progovorio.

U Vasojevićima, na Primorju i širom Crne Gore ljudi su žalili za generalom, odavali mu počast i pokazivali da njegovo ime za veliki broj Srba nije izbrisano ni haškim presudama, ni političkim osudama, ni godinama medijske stigmatizacije.

I to treba poštovati.

Kao što treba poštovati i činjenicu da je mitropolit budimljansko-nikšićki Metodije u Pivskom manastiru služio pomen novoprestavljenom generalu Ratku Mladiću.

U besjedi je mitropolit Metodije rekao da je riječ o čovjeku koji je „sve svoje dao i žrtvovao“ i podsjetio da je general bio ranjavan u ratovima i da je, iako komandant, išao sa svojom vojskom po prvim linijama.

Posebno je odjeknula njegova ocjena da su Mladić i njegova porodica sva iskušenja stoički podnijeli, kao i njegova poruka da su, kako je kazao, pokušali da preko generala slome srpski narod.

Da li će sada neko i mitropolitu Metodiju objašnjavati koga pravoslavni arhijerej smije da pomene u molitvi?

Da li će i Crkvi pisati saopštenja?

Ili će se ipak shvatiti da postoje stvari koje prevazilaze dnevnopolitičke rasprave i jeftine internet-osude?

Plakati i čitulja nisu poziv na mržnju
Isto važi i za plakate koji su se pojavili u Crnoj Gori, kojima građani iskazuju poštovanje prema generalu.

Isto važi i za čitulju objavljenu u novinama, u kojoj su, kako je navedeno, posljednji pozdravi upućeni pokojnom generalu u potpisu Sindikata Luke Bar.

Kome to smeta?

Kome smeta tuđa tuga?

Kome smeta ako neko želi da kaže: „Slava ti i hvala“?

A ako nekome smeta – neka okrene glavu.

Niko ga ne tjera da se pokloni.

Niko ga ne tjera da voli.

Niko ga ne tjera da misli isto.

Ali isto tako – nema pravo da zabranjuje drugima da misle drugačije.

Zato je i poruka koja je jutros osvanula u Sutomoru, sa likom generala i riječima:

„Nek’ dušmane istina zaboli, Sutomore tebe voli“

samo još jedna slika raspoloženja jednog dijela naroda.

I tu bi trebalo da se priča završi.

Hag nije poslednja instanca iznad Boga
Oko generala Ratka Mladića postoje duboke i teške istorijske, političke i pravne podjele.

O njegovoj ulozi u ratu u BiH postoje presude, postoje svjedočenja, postoje različita tumačenja i postoje porodice koje nose svoja stradanja i svoja sjećanja.

Ali postoji i nešto što je iznad svakog suda, svake politike i svakog medijskog teksta – vjera da konačni sud pripada Bogu.

Za vjernika, posljednju riječ nema ni Hag, ni Podgorica, ni Sarajevo, ni Beograd, ni bilo koji portal.

Poslednju riječ ima Gospod.

I upravo zato je potpuno besmisleno pokušavati da se ljudima na silu nameće šta moraju da misle o jednom pokojniku.

Istina ne može biti vječno zaključana
O Srebrenici će se, očigledno, još dugo raspravljati.

I treba da se raspravlja.

Treba otvarati arhive, čitati dokumenta, slušati svjedoke, provjeravati spiskove, istraživati sve žrtve – bez obzira na njihovu vjeru i nacionalnost.

Jer ako je istina zaista istina, ona ne može da se plaši pitanja.

Ne može istina zavisiti od toga ko je postavio pitanje.

Ne može se istorija pisati tako što će se jednima dati pravo da govore, a drugima zabraniti da sumnjaju, pitaju i istražuju.

I sve više ljudi želi upravo to – da se o svemu govori bez straha i bez političkih tabua.

Ne zato da bi se bilo čija žrtva ponizila, već zato što se istina ne brani zabranom pitanja.

Narod će pamtiti po svom sjećanju
Ratko Mladić je za ogroman broj Srba ostao general, vojnik i simbol vremena u kojem su, kako oni doživljavaju taj period, branili svoje kuće, porodice i narod.

Drugi će o njemu govoriti drugačije.

I to je realnost.

Ali niko nema pravo da jednom narodu naredi da zaboravi ono što pamti.

Zato Andrija Mandić ima pravo da izjavi saučešće.

Milan Knežević ima pravo da kaže da „svaka srpska kuća ima jednog Ratka“.

Pravoslavni sveštenik ima pravo da služi pomen.

Građanin ima pravo da istakne plakat.

Porodica ima pravo da objavi čitulju.

Sindikat ima pravo da se oprosti od čovjeka kojeg poštuje.

A narod ima pravo da tuguje.

I niko od „fejsbuk junaka“, političkih aktivista i portala koji bi da budu komisije za moral i istoriju nije pozvan da im to pravo oduzima.

Jer, na kraju, ostaje samo jedna istina koja važi za sve nas:

Svima će nam biti suđeno.

I neće nam suditi ni portali, ni političari, ni društvene mreže.

Sudiće nam Gospod Bog.