PIŠE: Mićo Lutovac
Ima u crnogorskoj politici jedna posebna sorta političara koja nikada ne kasni da objasni drugima šta je moral, šta je evropska vrijednost, šta je civilizacija, šta je istorijska istina i ko zaslužuje prezir, ali nekako uvijek izbjegne najvažnije pitanje: šta je juče govorio i radio, s kim je juče bio i šta će sjutra uraditi kada mu se promijene računica i raspored fotelja.
Ervin Ibrahimović je, čini se, jedan od najboljih primjera te crnogorske političke škole u kojoj ideologija nije kompas, nego ukras na zidu, a principi se pažljivo pakuju u fioku i vade samo onda kada zatrebaju za dnevnopolitičku upotrebu.
Zato je njegova poruka o Ratku Mladiću, više od svega drugog, zanimljiva kao ogledalo njegovog političkog karaktera. Jer kada čovjek koji je godinama bio dio političkog sistema i koalicionih aranžmana sa Milom Đukanovićem, čovjekom čiju je politiku njegova partija godinama podržavala i sa čijom je vlašću živjela u gotovo organskoj političkoj simbiozi, danas nastupa kao vrhovni tumač morala i istorije, onda čovjek zaista mora da se zapita da li je u pitanju principijelnost ili samo nova politička adresa.
Jer, šta se desilo sa Milom Đukanovićem? Zar nije bio dobar onda kada je trebalo biti uz njega? Zar godine saradnje, koalicija, političke lojalnosti i podrške nijesu postojale? Zar nije tadašnji politički interes bio dovoljno jak da se sve to godinama održava? A onda, kada je politički vjetar promijenio smjer i kada je postalo jasno da Đukanovićeva era više nije ono što je nekada bila, odjednom se mijenja i politički rečnik, mijenjaju se saveznici, mijenjaju se objašnjenja i mijenja se priča.
I tu čovjek dobija pravo da bude skeptičan.
Jer ako se jednom prodao Đukanoviću, zašto bi bilo ko vjerovao da se sjutra neće prodati i onima sa kojima je danas? Politika koja nema čvrstu ideološku osnovu i koja je spremna da svaku veliku riječ podredi malom političkom interesu ne gradi saveznike, ona ih samo privremeno koristi. Danas si partner, sjutra si politički teret, prekosjutra si čovjek kojeg treba objasniti biračima kao da ga nikada nijesi ni poznavao.
To je, otprilike, taj čuveni Ibrahimovićev politički kurs - ko je na vlasti, tu je i on - ko ima snagu, tu je i njegova partija - ko gubi snagu, gubi i njihovu naklonost. A onda se sve to upakuje u velike riječi o državi, evropskom putu, multietničnosti i civilizacijskim vrijednostima.
Ne treba zato biti posebno vidovit da bi se pretpostavilo kako će izgledati sjutrašnji dan. Samo treba pogledati jučerašnji.
I zato je pomalo komično gledati kako Ibrahimović danas drži lekcije o Ratku Mladiću, istoriji i moralu, kao da je upravo on dobio licencu da određuje kolektivna osjećanja čitavih naroda. Još je komičnije kada se ta moralna pridika pretvori u takmičenje ko će snažnije izgovoriti riječ „prezir“, kao da je politička hrabrost mjerljiva količinom gađenja koje jedan funkcioner pokaže prema čovjeku koji je za ogroman broj Srba istorijska ličnost, general i simbol jednog vremena.
Neka Ibrahimović misli šta hoće. Niko mu ne brani.
Ali neka onda razumije da ni on nema pravo da Srbima u Crnoj Gori propisuje šta će osjećati, koga će pamtiti i prema kome će imati pijetet. Ne postoji nijedna ministarska fotelja koja nosiocu daje ovlašćenje da bude vlasnik tuđeg pamćenja.
A što se Srebrenice tiče, tu je tek zanimljiva ta politička upotreba jedne od najtežih tema ratova devedesetih. Niko normalan neće braniti zločin nad nevinim čovjekom samo zato što je pripadao drugom narodu. Ali isto tako niko nema pravo da od jedne tragedije napravi političku palicu kojom će svaki put udarati po Srbima onda kada mu zatrebaju jeftini politički poeni. Srebrenica zaslužuje ozbiljnost, pamćenje i istinu, a ne da postane sezonski rekvizit za podizanje političke temperature i dokazivanje ko je dovoljno „podoban“.
I upravo tu Ibrahimovićev nastup ostavlja najružniji utisak. Ne zato što ima pravo na svoj stav — ima ga, kao i svako drugi — već zato što se iza velikih moralnih riječi previše lako prepoznaje mala politička računica. Kada treba pokazati da je dovoljno dobar za jedne, izgovara jedne riječi; kada treba dokazati da je prihvatljiv drugima, izgovara druge; kada treba napraviti otklon od starih partnera, mijenja se ton- kada treba sačuvati nove partnere, mijenjaju se prioriteti.
A onda nam se sve to prodaje kao princip.
Nije princip ako traje do prve promjene vlasti.
Nije ideologija ako se mijenja sa koalicionim sporazumom.
Nije moral ako se moral aktivira samo onda kada donosi političku korist.
I nije državništvo ako se smrt jednog čovjeka koristi da bi se živim građanima poslala poruka kako treba da misle.
Ratko Mladić će ostati predmet ogromnih sporova, kao što će i ratovi devedesetih ostati predmet istorijskih, pravnih i političkih rasprava. Neko će ga pamtiti kao heroja, neko kao zločinca, neko će prihvatiti haške presude kao konačnu pravnu ocjenu, a neko će ih i dalje osporavati. Ali jedno je sigurno: o konačnom istorijskom sudu neće odlučivati Ervin Ibrahimović.
Neće ni njegova partija.
Neće ni aktuelna Vlada.
Neće ni bilo koji trenutni politički centar moći.
Istorija je mnogo strpljivija od politike, ali je i mnogo surovija prema političarima. Ona pamti ko je bio uz koga kada je bilo najvažnije, ko je koga branio, ko je koga napustio i ko je preko noći promijenio stav kada je vidio da se mijenja raspored snaga.
Zato bi Ibrahimoviću bilo pametnije da ostavi generala istoriji.
Mladiću ni njegova riječ ništa ne dodaje, niti mu može oduzeti ono što će o njemu jednog dana pisati istoričari. A pogotovo mu ne trebaju lekcije čovjeka koji je političku lojalnost toliko puta mjerio trenutkom i interesom da danas zaista više niko ne zna gdje mu počinje princip, a gdje se završava kalkulator.
I tu dolazimo do najveće ironije.
Čovjek koji je politički preživio toliko različitih epoha, partnera i savezništava sada bi da sudi generalu koji je svoj život i karijeru vezao za jednu vojsku i jedan ratni period. Ibrahimović može da bude ministar, potpredsjednik, poslanik, koalicioni partner i šta god mu politička trgovina sjutra donese, ali jedno je sigurno: do generalskih čizama Ratka Mladića ne može doći, pa makar mu dali još deset ministarskih mandata.
A kamoli da ih briše.
Ne zato što je Mladić bezgrešan, niti zato što jedan čovjek treba da bude iznad istorijskog suda, već zato što postoji nešto što se zove veličina istorijske uloge, a nešto drugo što se zove veličina dnevnopolitičke funkcije. Jedno se mjeri decenijama i istorijskim posljedicama, drugo trajanjem mandata i brojem glasova u parlamentu.
I zato bi Ibrahimoviću bilo dobro da malo spusti ton.
Jer kad se jednom siđe sa političke scene, neće biti važno koliko je puta izgovorio „evropske vrijednosti“, koliko je oštro osudio Mladića ili koliko je puta uspio da bude na pravoj strani vlasti. Ostaće samo pitanje šta je zaista vjerovao, čemu je zaista bio odan i koliko je puta bio spreman da sopstveni stav prilagodi onome što mu je u tom trenutku donosilo političku korist.
Milo Đukanović je svojevremeno bio partner.
Danas je politička prošlost.
Sjutra će možda neko drugi biti „istorijski partner“, a prekosjutra politički neprijatelj.
Takav je život političkog konvertita.
Zato, gospodine Ibrahimoviću, ostavite generala Ratka Mladića istoriji. Ona će mu suditi bez vaših saopštenja, bez vaših funkcija i bez vaših političkih potreba. A vi se, umjesto toga, pobrinite da jednog dana, kada više ne bude ni ove Vlade ni ove koalicije ni ove fotelje, ne ostanete zapamćeni upravo po onome što danas najviše pokušavate da sakrijete — po tome koliko ste lako mijenjali strane kada bi vam se promijenio politički interes.
Jer narod može da zaboravi predizborno obećanje.
Može da zaboravi ko je s kim sjedio za istim stolom.
Može čak da zaboravi i ko je koga branio.
Ali istorija, za razliku od političara, ima jednu vrlo neprijatnu osobinu - ne mijenja stavove kad se promijeni vlast.