Spajić na najtežem testu: Dokumenti o rezervnom sastavu Vojske Srbije otvorili pitanje legitimiteta premijera

Dokumenta koja je objavio lider DNP-a Milan Knežević otvorila su pitanje koje više nije moguće svesti na dnevnopolitičku prepirku - da li predsjednik Vlade Crne Gore, član Savjeta za odbranu i bezbjednost i predsjednik Vlade države članice NATO-a može istovremeno biti u rezervnom sastavu Vojske druge države?

Ono što je počelo kao još jedan u nizu žestokih političkih sukoba u crnogorskoj vlasti i parlamentarnoj većini, nakon jučerašnjeg nastupa lidera Demokratske narodne partije Milana Kneževića dobilo je potpuno novu težinu.

Knežević je na vanrednoj konferenciji za novinare objavio dokumenta Ministarstva odbrane Srbije za koja tvrdi da pokazuju da je premijer Crne Gore Milojko Spajić uveden u rezervni sastav Vojske Srbije.

I tu, bez obzira na političke simpatije, počinje ozbiljna priča.

Jer više nije riječ samo o tome ko je kome šta rekao u Skupštini, ko je čiji favorit u Beogradu, ko se kome dodvorava ili ko će na narednim izborima osvojiti više mandata.

Otvoreno je pitanje državne funkcije, nacionalne bezbjednosti, mogućeg sukoba interesa i političkog integriteta čovjeka koji se nalazi na čelu državne izvršne vlasti.

I to pitanje ne može se riješiti ni objavom na „Iksu“, ni uvredama, ni pričom o „šefu iz Beograda“.

Knežević prvi otvorio pitanje
Knežević je podsjetio da su Spajić i funkcioneri Pokreta Evropa sad prethodnih nedjelja optuživali DNP da je, navodno po nalogu Aleksandra Vučića, učestvovao u zavjeri kako bi preko Državne izborne komisije bio eliminisan Spajić iz predsjedničke trke, a u korist Andrije Mandića.

U međuvremenu se, prema Kneževićevim riječima, Mandić izgubio iz Spajićeve retorike, a glavne mete postali su on i predsjednik Srbije.

Knežević je danas odlučio da javnosti pokaže dokumenta koja, kako tvrdi, mijenjaju perspektivu čitavog tog političkog sukoba.

Kao prvi dokument predstavio je prijavu podataka o regrutu i vojnom obvezniku Milojku Spajiću, za koju je naveo da je podnesena 17. februara 2023. godine, sa zahtjevom da bude uveden u pripadnike Vojske Srbije.

Potom je pokazao uvjerenje Ministarstva odbrane Srbije kojim se, prema njegovoj interpretaciji, potvrđuje da je Spajić, sa adresom stanovanja u Beogradu, preveden u rezervni sastav.

Knežević je naveo i da se u rješenju Spajić obavezuje da se, u slučaju rasporeda u rezervni sastav, odazove radi ljekarskog pregleda.

Ako su dokumenti autentični i ako njihov sadržaj zaista ima pravni značaj koji im Knežević pripisuje, onda je pitanje mnogo ozbiljnije od političkog marketinga.

Crna Gora je članica NATO-a, a njen premijer je istovremeno, prema objavljenim dokumentima, rezervista Vojske Srbije, države koja je vojno neutralna.

Spajić je, pritom, predsjednik Vlade i predsjednik Vlade države koja ima svoje institucije nacionalne bezbjednosti, sistem odbrane i obaveze koje proizlaze iz članstva u NATO savezu.

Nije sporno samo „šta piše na papiru“, već šta to znači
Ovdje treba biti vrlo precizan.

Samo postojanje vojne evidencije ili rezervnog statusa ne znači automatski da je neko počinio krivično djelo.

Takođe, činjenica da je neko bio ili jeste u vojnoj evidenciji nije sama po sebi dokaz da je postupio suprotno crnogorskim zakonima.

Ali upravo zato institucije moraju da daju odgovor.

Ne Knežević. Ne Spajić. Ne DPS. Ne DNP. Ne bilo koja partija. Institucije.

Jer ako je sve čisto – onda bi trebalo da bude veoma jednostavno objasniti javnosti šta je status Spajića bio, šta je danas, na osnovu kog zakona i da li je bilo kakva obaveza prema vojsci druge države u suprotnosti sa njegovom funkcijom u Crnoj Gori.

A ako nije čisto – onda više nemamo političku polemiku, već potencijalno pitanje odgovornosti.

Spajićev odgovor nije odgovor na suštinu
Premijer Spajić je na Kneževićeve navode odgovorio preko mreže „Iks“.

„Tužno je gledati čovjeka koji je u prošlosti nesporno bio retorički talentovan i zanimljiv kako bespogovorno izvršava zadatke svog (ne)formalnog šefa iz Beograda, u namjeri da na sve načine uspori evropski put sopstvene zemlje“, napisao je Spajić.

U nastavku je govorio o Kneževićevim političkim favoritima u Srbiji, navodeći da je on oduševljen „trilingom“ koji nosi slična prezimena – Vučić, Vučević i Vučičević.

Ali problem je što time nije odgovorio na suštinsko pitanje.

Nije sporno ni ko je Spajićev favorit među srpskim sportistima.

Nije čak sporno ni da li neko iz Beograda ima uticaj na nekoga u Podgorici.

Sporno je:

Da li je Milojko Spajić rezervista Vojske Srbije?

Ako jeste – kada je to postao?

Na osnovu kog pravnog osnova?

Da li je o tome obavijestio nadležne institucije Crne Gore?

Da li njegov status ima bilo kakve implikacije na njegovu funkciju predsjednika Vlade?

Da li je postojao sukob interesa ili bezbjednosni rizik?

I, možda najvažnije:

Da li su crnogorske institucije za to znale?

To su pitanja na koja građani imaju pravo da dobiju odgovor.

DPS je dočekao svojih pet minuta
Nije dugo trebalo da se oglasi ni Demokratska partija socijalista.

Iz DPS-a su saopštili da činjenica da je predsjednik Vlade Crne Gore istovremeno vojni rezervista druge države predstavlja, kako su ocijenili, „nezapamćen presedan“ i „najveći skandal u istoriji parlamentarizma“.

Posebno su ukazali na to da je Spajić istovremeno predsjednik Vlade, predsjednik Vlade države članice NATO-a, predsjednik Vlade i član najviših državnih tijela koja se bave pitanjima nacionalne bezbjednosti.

DPS je zbog toga ocijenio da Spajić više ne može ostati na funkciji premijera i pozvao parlamentarnu većinu da reaguje.

I tu dolazimo do jednog gotovo bizarnog trenutka crnogorske politike.

Partija koja je godinama uz sva nepočinstva i brojne izdaje zemlje i građana bila na vlasti sada govori o integritetu institucija.

To ne znači da je njihova primjedba zbog toga automatski neosnovana.

Naprotiv.

Kada se otvore pitanja koja se tiču državne bezbjednosti i integriteta najviših funkcionera, ne mogu se odbaciti samo zato što ih izgovara DPS.

Ali je isto tako nemoguće zaboraviti da su mnogi problemi o kojima se danas govori nastali upravo u periodu njihove vlasti.

Spajić je ovdje prešao granicu političkog skandala
Ono što je za nas suštinski važno jeste sljedeće:

Milojko Spajić je ovim slučajem, u najmanju ruku, ozbiljno uzdrmao svoj politički i moralni legitimitet.

Ako se potvrdi ono što je Knežević objavio, onda više nije dovoljno reći da je riječ o političkoj podvali.

Premijer ne može da očekuje da javnost povjeruje kako su dokumenta Ministarstva odbrane Srbije irelevantna, a da pri tome ne ponudi jasno, precizno i dokumentovano objašnjenje svog statusa.

Ukoliko je status postojao, onda je potrebno utvrditi kada, kako, zašto i sa čijim znanjem.

Ako je nešto prekršeno – mora postojati odgovornost.

A ako nije prekršeno – neka institucije to kažu.

Ali više nije moguće pobjeći od pitanja.

I tu dolazimo do još šireg problema.

Premijer ne može da funkcioniše samo na osnovu matematike parlamentarne većine.

Postoji i politički legitimitet.

Postoji moralni integritet.

Postoji povjerenje građana.

Postoji odgovornost prema državi.

A kada se otvore pitanja ovakve vrste, premijer mora biti prvi koji će insistirati da se sve provjeri do kraja.

Ne da napada onoga ko je pitanje postavio.

Ne da priča o njegovom „šefu iz Beograda“.

Ne da prebrojava ko koga voli u Srbiji.

Već da kaže:

Evo dokumenta. Evo mog statusa. Evo zakona. Evo institucije koja je provjerila. Evo odgovora.

To bi bio odgovor državnika.

Sve drugo ostavlja prostor za sumnju.

I zato ovo više nije obična svađa
Crna Gora je godinama zarobljena u političkim sukobima u kojima se najvažnije teme pretvaraju u lične obračune.

Ali ovoga puta pitanje je previše ozbiljno.

Ako je predsjednik Vlade istovremeno u rezervnom sastavu oružanih snaga druge države, onda javnost mora znati šta to znači.

Ako nije – onda neka se to jasno dokaže i priča je završena.

Ukoliko se, međutim, potvrde Kneževićevi navodi i ako se utvrdi da je Spajić svjesno prikrivao relevantne podatke, onda stvar više nije samo politička.

Tada se otvara pitanje njegove formalne i moralne odgovornosti.

I tada bi bilo krajnje neodgovorno nastaviti da se ponaša kao da se ništa nije dogodilo.

Narod više neće da gleda ovakve predstave
Crna Gora je 2020. godine pokazala da građani mogu da promijene vlast.

Tada je najveći dio javnosti glasao za promjenu sistema koji je decenijama bio zasnovan na partijskoj dominaciji, zarobljenim institucijama i osjećaju da su država i njeni resursi postali privatna svojina političkih elita.

Zato je posebno opasno kada nova vlast počne da proizvodi afere koje podsjećaju na ono protiv čega su građani glasali.

Narod više neće da gleda političke predstave.

Neće da sluša ko je čiji čovjek.

Neće da gleda kako se premijer i poslanici međusobno optužuju za izdaju, Beograd, Moskvu, Evropu ili bilo šta drugo.

Građani hoće institucije koje rade svoj posao.

Ako je Spajić čist – neka institucije to potvrde.

Ako nije – neka odgovara.

Trećeg puta ne smije biti.

Parlamentarna većina sada ima priliku da pokaže šta zaista misli
Posebna odgovornost sada je na parlamentarnoj većini.

Jer ako se sve završi na saopštenjima, tvitovima, konferencijama i međusobnim uvredama, onda će građani sa pravom postaviti pitanje čemu uopšte služe institucije.

Ukoliko su navodi neosnovani, većina treba da stane iza premijera i zatraži institucionalnu potvrdu da je sve zakonito.

Ukoliko se utvrdi da postoji problem, onda istu tu većinu niko ne može opravdati ako bude štitila svog premijera samo zato što ima većinu u parlamentu.

Vlast nije vlasništvo.

Mandat nije imovina.

Funkcija premijera nije partijska nagrada.

To je najodgovornija izvršna funkcija u državi.

I zato je pitanje integriteta predsjednika Vlade pitanje integriteta same države.

Spajić je sam sebe doveo u situaciju da mora dati odgovor
Bez obzira na političke simpatije, jedna stvar je sada jasna.

Milojko Spajić više ne može da traži od javnosti da mu vjeruje na riječ.

Moraju govoriti dokumenti.

Moraju govoriti zakoni.

Moraju govoriti institucije.

Ako se pokaže da je sve zakonito, onda neka to bude potvrđeno.

Ako se pokaže da nije, onda više nije pitanje ko će ga politički braniti.

Onda je pitanje ko će za to odgovarati.

Jer premijer koji izgubi povjerenje javnosti i koji se nađe pod osnovanom sumnjom u pitanjima koja se tiču nacionalne bezbjednosti, državnog integriteta i odnosa prema drugim državama, ne može se ponašati kao da je to samo još jedna svađa na crnogorskoj političkoj sceni.

Ovo mora dobiti institucionalni epilog.

I ako se potvrde najteže tvrdnje koje su danas iznesene, onda je teško zamisliti kako bi Spajić mogao da nastavi da obavlja funkciju premijera, ne samo politički, već i sa stanovišta moralne odgovornosti koju ta funkcija nosi.

Ovo je trenutak u kojem se mora znati šta je država, a šta je partija.

I upravo zato je ovaj slučaj mnogo veći od Milana Kneževića i Milojka Spajića.

Ovo je test za crnogorske institucije.

A sada je na njima da pokažu da li je Crna Gora zaista država u kojoj funkcija obavezuje – ili država u kojoj se sve završava na političkom nadgornjavanju.