Čast iznad osvete: Politička i ljudska veličina Mandića i Kneževića

PIŠE: Mićo Lutovac

Odlukom Apelacionog suda Crne Gore da odbije žalbu Specijalnog državnog tužilaštva i potvrdi oslobađajuću presudu u predmetu tzv. „državni udar“, zatvoreno je jedno od najtežih i najturbulentnijih političko-pravnih poglavlja u savremenoj istoriji Crne Gore. Ali ta odluka nije samo pravni epilog dugog procesa – već i moralna satisfakcija za ljude koji su, svi svjedočimo, deset godina živjeli pod teretom optužbi, pritisaka i progona.

Predsjednik Skupštine i lider NSD-a Andrija Mandić jasno je poručio da je „pobijedila pravda“. Danas je, kako je istakao, „sasvim jasno da se radi o lažnim optužbama“ i da su on i njegovi saborci bili progonjeni čitavu deceniju. Te riječi nijesu izgovorene u zanosu trijumfalizma, već u tonu čovjeka koji je, nakon dugog stradanja, ostao uspravan.

Još snažnije od same presude odjeknule su riječi oproštaja. „Progoniteljima, kao hrišćanin i pravoslavac, opraštam sve. Vjerujemo da svaki čovjek može da se popravi i bude bolji“, kazao je Mandić.

U vremenu kada je osveta često prva reakcija, ova poruka pokazuje duhovnu snagu i moralnu širinu. Oproštaj nije zaborav, niti odricanje od istine – već svjesna odluka da se za učinjeno zlo ne uzvrati zlom.

Sličnu poruku uputio je i lider DNP-a Milan Knežević, podsjećajući na godine medijskih napada, pritvora, pa čak i hapšenja članova porodice.

„I onome ko me je slao u pritvor, hapsio mi majku, zatvarao Mandića, Mihaila Čađenovića – opraštam“, poručio je Knežević.

Takav stav ne dolazi iz slabosti, već iz snage čovjeka koji je siguran u pravednost svoje borbe.

Desetogodišnja borba, kako je i sam Knežević kazao, nije bila samo lična. Ona je za njih predstavljala borbu za političku i nacionalnu ravnopravnost, za pravo na drugačije mišljenje, za budućnost u kojoj niko neće biti kriminalizovan zbog svojih ideja. Uprkos, kako tvrde, neviđenom pritisku, nijesu poklekli. Nijesu odustali. Nijesu promijenili uvjerenja da bi sebi olakšali položaj.

Upravo u tome leži suština njihovog političkog narativa – istrajnost. Istina, kako pokazuje ovaj slučaj, može biti spora, ali je dostižna. Oslobađajuća presuda nije samo sudska odluka, već simbol da institucije, ma koliko sporo, ipak mogu doći do pravičnog ishoda.

Podsjećanje na riječi Mandića i Kneževića važno je i zbog šireg društvenog konteksta. Kada govore o ljubavi prema svom narodu i o idealima časti, oni se pozivaju na kontinuitet – na potrebu da se ostane dostojan predaka, ali i odgovoran prema potomcima. U političkom životu koji je često obilježen kompromisima i naglim zaokretima, oni svoju snagu vide u dosljednosti.

Borba za bolju budućnost Crne Gore, kako je predstavljaju, nije usmjerena protiv bilo koga, već za principe – za ravnopravnost, za slobodu političkog djelovanja, za dostojanstvo srpskog naroda u Crnoj Gori. Upravo zato oproštaj koji su izgovorili dobija dodatnu težinu: on dolazi nakon svega što su, kako tvrde, prošli.

Istorija će dati konačnu ocjenu ovog perioda. Ali već sada je izvjesno da je ova presuda označila prekretnicu. Za jedne – kraj jedne formalno- pravne epizode sa jasnomm kriminalno-političkom režijom. Za druge – moralnu pobjedu i potvrdu da se za ideale vrijedi boriti, čak i kada je cijena visoka.

A ako nešto ostaje kao pouka, onda su to riječi oproštaja u trenutku pobjede. U vremenu podjela, to je možda najjača poruka – da se čast može sačuvati, da se ideali mogu braniti, i da se, uprkos svemu, može ostati čovjek.