Milo Đukanović i kriminalni temelji crnogorske države: Hapšenje na koje narod čeka

PIŠE:  Jovan Plamenac

Jeste se Milo Đukanović potalaušio, ali tragovi njegovih kandži vidljivi su u svim sferama društvenog života Crne Gore, kao krtičnjaci na livadi. Da li je njegovo procesuiranje zbog dva prekršaja kada je „prešao ulicu van pješačkog prelaza“, ipak, opomena da je izašao iz okvira sporazuma da „ne pušta krv Crnoj Gori“ kada je poražen na izborima 2020? Ili je, prosto, došlo vrijeme da dođu i za njega…?

.......................................................................

Tokom noći i narednih dana nakon parlamentarnih izbora 30. avgusta 2020. godine Crnom Gorom razlila se radost. Napokon, napokon, napokon, nakon tri decenije, režim Mila Đukanovića je pao.

Narod sa litija sabirao se oko crkava i slavio je oslobođenje. Valjda je tako nekako bilo i ’45. Doduše, ’45. narod je slavio svršetak četvorogodišnje okupacije. Sada je slavio svršetak tridecenijskog ropstva.

I porta Sabornog hrama Svetog Jovana Vladimira u Baru bila je krcata. Radost, pjesma, pa i poneki kamen na tek odstrijeljenog, još toplog vuka. Samo jedan čovjek među njima nije se radovao. Bio je u mantiji i govorio im je: „O, ljudi, čemu se radujete“! Kroz glavu mu je, kao kajron, prolazilo ono janhusovsko: „O, nevina prostoto“.

Po zatvaranju glasačkih mjesta na dan referenduma o nezavisnosti Crne Gore 21. maja 2006. godine posebno napeto bilo je u Podgorici. Iščekujući objavljivanje rezultata referenduma, narod se sabirao ispred zgrade Skupštine. Tog dana avioni su na podgorički aerodrom intenzivno dovozili „sigurne glasače“ iz Zapadne Evrope, naročiti iz Luksemburga gdje je veoma brojna crnogorska bošnjačka dijaspora. Predveče su autobusima pristigli glasači sa Kosova i iz Albanije. Čekale su ih naštancovane lične karte. I opet, rezultat referenduma bio je na ivici noža.

Ali, referendum je morao da ostvari rezultat zbog kojeg je raspisan, kao što je i „Prozor morao pasti“. Naredba o njegovom rezultatu bila je izvršna i nipošto nije smjela biti dovedena u pitanje. Garant uspješnosti njegovog rezultata bila je Specijalna antiteroristička jedinica koja je kao zapeta puška, u „niskom startu“, čekala, kako se u javnosti spekulisalo, u garaži zgrade Skupštine.

Političari u partijama koje su se zalagale za zajedničku državu, vidjevši „koliko je sati“, pozvali su okupljeni narod da se raziđe. Inače, bilo bi „krvi do koljena“. Koja hiljada mrtvih među onima koji su se opirali brutalnoj referendumskoj kraći nije mogla biti prepreka da referendum ne uspije. Bilo je to fingiranje demokratije u izvedbi Đukanovićevog režima, podržano od strane evroatlantskih stratega.

Kriminalni referendum
Odmah nakon referenduma, uslijedila su munjevita priznanja njegovog rezultata. Nakon što je 31. maja Referendumska komisija zvanično potvrdila konačne rezultate glasanja (55,5 odsto za nezavisnost i 44,5 odsto za zajedničku državu sa Srbijom, što je značilo da je opcija nezavisnosti pobijedila za 0,5 odsto glasova) i 3. juna Skupština Crne Gore formalno usvojila Deklaraciju o nezavisnosti, 8. juna Crnu Goru kao nezavisnu državu priznao je Island (što mu je donijelo ulicu u Tološima, u Podgorici), narednog dana Švajcarska i Norveška, a onda, 11. juna, i Rusija, dan prije nego Hrvatska i Slovenija.

Predjsednik Hrvatske Stipe Mesić, kao prvi predsjednik neke države, već 22. maja čestitao je Crnoj Gori nezavisnost.
Srbija je priznala nezavisnost Crne Gore 15. juna.

Prethodno, samo 5 dana nakon Referenduma, 26. maja, dakle još prije nego je Referendumska komisija zvanično potvrdila konačne rezultate glasanja, predsjednik Srbije Boris Tadić, sin jednoga od čelnika Pokreta za evropsku državnu zajednicu Srbije i Crne Gore prof. Ljubomira Tadića, kao svojevrsni „položajnik“, zvanično je posjetio Podgoricu i sastao se sa predsjednikom Crne Gore Filipom Vujanovićem, premijerom Milom Đukanovićem, predsednikom državne zajednice SCG Svetozarom Marovićem i liderom bloka za zajedničku državu Predragom Bulatovićem. Bila je to poruka narodu i Crne Gore i Srbije – sve je OK.

U stvari, tu je OK bilo samo da je zadatak razbijanja Državne zajednice Srbija i Crna Gora izvršen. Način na koji je to učinjeno ne da nije bio OK, nego je bio – kriminalan!

Još prije referenduma objavljen je snimak potkupljivanja građana da glasaju za nezavisnost. Na jednom broju biračkih mjesta je zabilježen ogroman porast izlaznosti. „Bijela knjiga: Referendum u Crnoj Gori 2006: Zbornik dokumenata“ Jovana Markuša, objavljena 2007. godine, na 1290 strana svjedoči o oko 3.000 slučajeva, probranih iz preko 10.000 dokumenata, o zloupotreba tokom referenduma: mahinacijama sa biračkim spiskovima, pritiscima na glasače, kupovini glasova, zloupotrebama tokom glasanja i utvrđivanja rezultata glasanja, zloupotrebama medija…

Tužilaštvo je oćutalo ovo bezakonje, kao što je oćutalo i sve izborne krađe u organizaciji Demokratske partije socijalista. Vlada Crne Gore, na čijem je čelu bio Milo Đukanović, priznala je Kosovo za državu u oktobru 2008. godine, sedam mjeseci nakon što je južna pokrajina Srbije samoproglasila nezavisnost.

Prema svjedočenju Duška Markovića, u to vrijeme predsjednika Vlade, u intervjuu za Radio-televiziju Kosova 2018. godine, preko 85 odsto građana Crne Gore bilo je protiv te odluke. Izglasavanjem u Skupštini, bez referenduma, Crna Gora je pristupila NATO 2017. godine. Tako su ispunjene obaveze prema evroatlantskim pokroviteljima nezavisnosti Crne Gore. A Crna Gora je, na unutrašnjem planu, kolokvijalno rečeno, postala privatna država Mila Đukanovića, sa dominantnim uticajem narko i drugih kartela u sve tri grane njene vlasti. To je epilog referendumskog kriminala 2006. godine, kojeg je zdušno podržala „međunarodna zajednica“.

Ko je Đukanoviću 2020. izdao komandu da bude miran?
Biračka mesta 20. avgusta 2020. godine zatvorena su u 20.00. Već nakon sat i po nazrijeli su se obrisi pobjede opozicije, a nakon još sat i po opozicija je proglasila pobjedu. Boca u kojoj je režim držao duh otpora njegovoj egoističnoj vladavini, otčepljena je. Olakšanje i radost sunuli su Crnom Gorom. Došlo je do malo koškanja između pobjednika i poraženih i to je bilo to.

Milo Đukanović je reagovao uzdržano, institucionalno i sa naglašenim identitetskim tonom – neočekivano za neupućene u uzrok njegove „smirenosti“. Narednog dana prihvatio je izborni rezultat „kao političku činjenicu“ i poručio da će poštovati volju građana i omogućiti mirnu tranziciju vlasti. Rekao je da će DPS „biti odgovorna državotvorna opozicija“, ali i iskazao zabrinutost zbog pravca u kojem može krenuti nova skupštinska većina. Takođe, upozorio je da je nova većina heterogena, pod snažnim uticajem velikosrpskog nacionalizma i potencijalna prijetnja nezavisnosti Crne Gore, njenoj NATO orijentaciji i evropskom putu. Posebno kivan je bio na Srpsku pravoslavnu crkvu.

Skupštinska većina formirana je sa samo jednim poslanikom više. Takve sitnice Đukanovićev režim je u svoje vrijeme rješavao lagano, kupovinom opozicionih poslanika. Kao što je to bio slučaj sa Darkom Pajovićem i njegovom Pozitivom Crnom Gorom u vrijeme političke krize 2016. godine. Ovoga puta Đukanović je bio miran. Nije primjenio ni izbornu krađu kao, na primjer, na predsjedničkim izborima 2013. godine kada je Filip Vujanović porazio kandidata opozicije Miodraga Lekića.

Ko je Đukanoviću izdao komandu da bude miran? Ambasadori zemalja Kvinte (SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska i Italija). Oni su mu jasno poručili da se rezultati izbora moraju poštovati. Dakle, da ne smije pustiti svoje kerbere iz garaže u zgradi Skupštine na narod, kako mu je bilo dopušteno da uradi da bi sačuvao vlast prilikom protestâ Demokratskog fronta 2016. godine i kako bi mu bilo dopušteno da uradi 2006. godine da zaštiti referendumsku krađu, odnosno odvajanje Crne Gore od Srbije ostvareno na kriminalan način, samo da je zatrebalo.

Đukanović im je, nakon tri decenije autokratskog vladanja Crnom Gorom, kako bi to rekao ovdašnji narod, bio „presmrdio“. Jeste im bio servilan do balčaka, jeste i personalno „podmazivao“ gdje je to bilo moguće, što mu je donosilo status „garanta stabilnosti“, ali im je tim dugim vremenom postao i politički teret, izgubio je kredibilitet pa i iscrpeo svoju „korisnost“. Navršila mu se „punoća vremena“ i valjalo ga je već jednom pustiti niz vodu, ne da se udavi, nego da otplovi. Već odavno je njegov režim prerastao u kriminalni kartel. Ne treba sumnjati da je i ovom prilikom znao da istrguje.

Što je to, praktično, značilo? Pa da su evroatlantisti, pokrovitelji i zaštitnici Đukanovićevog režima još od 1997. godine, imali garancije da će u Crnoj Gori biti sačuvane njihove tekovine i njihovi interesi, prevashodno njeno članstvo u NATO i priznanje Kosova za državu. Dakle, da se u Crnoj Gori u odnosu na evroatlantističke interese: geostrateške, političke, ekonomske, ideološke, kulturne… neće ništa iole značajno promijeniti.

I čemu onda, kada je ovo još tada bilo jasno, ono naivno slavlje s početka ovog teksta? Izgleda, samo da bi razočarenje koje je uslijedilo bilo veće.

Đukanovićevo korijeni u sadašnjoj crnogorskoj vlasti
Iako je u periodu kohabitacije od nepune tri godine bio prilično saradljiv, Đukanović je poražen i na predsjedničkim izborima 2023. godine. Ne zato što je njegov protivnik na izborima bio jak kandidat, nego zato što je on bio slab kandidat.

Crnogorski politički brod je nakon nominalne promjene vlasti nastavio da plovi sa mješovitom posadom, sastavljenom od novih ali i starih članova. Iako je plovio bez kormilara, imao je zacrtan pravac preuzet od prethodne vlasti. Oni koji su učinili da Đukanović bude miran nakon izbora, u rukama su držali prutić kojim su ovaj brod držali na kursu svog interesa. Pa i ako nijesu imali prutić u rukama, nova vlast ga je vidjela.

Nakon sustezanja, poput čovjeka kojem se primokrilo a dugo trpi, pobjednici na izborima „pustili su mlaz“ krčmljenja vlasti kao zajedničkog plijena. Resore u Vladi su izdijelili usaglašavanjem realnog i ucjenjivačkog izbornog kapaciteta kojim su raspolagali, usmjeravani i onim prutićem kojeg su što držali evroatlantski gospodari Crne Gore, što sami akteri raspodjele vlasti blefirajući, što im se taj prutić pričinjavao. U taj pozamašni poduhvat uključili su i krčmljenje vlasti po dubini: po ministarstvima, odborima, preduzećima…, do najnižih novoa društva dokle su njeni pipci dosezali.

U tri decenije partijskog zapošljavanja u državnim institucijama i preduzećima protivnici režima nijesu mogli dobiti posao. Kriterijum zapošljavanja nije bio stručnost, nego partijska poslušnost. Nakon promjene vlasti, potlačeni u vrijeme Đukanovićeve vladavine očekivali su pravdu, da sada oni dobiju poslove koje je režim davao isključivo onima koji su ga podržavali i služili mu. Ali, režim se na vrijeme snabdio zakonima kao pojasevima za spasavanje u slučaju brodoloma svoje vlasti.

Kako je to izgledalo, javnosti je najvidljivije iz vremena ministrovanja prof. Vesne Bratić. Ona je u prvoj Vladi nakon izbora 2020. godine bila ministarka prosvete, nauke, kulture i sporta, čak četiri u jedan. U 2021. godini u 243 javne obrazovne ustanove smijenila je 223 direktora (158 od 169 u osnovnim školama, 40 od 47 u srednjim i 25 od 27 u ostalim obrazovnim ustanovama). Do aprila ove godine, pravosnažna rešenja donijeta su u 139 upravnih sporova. To je državu koštalo malo manje od 400.000 evra. Na tu sumu dodato je nešto više od 100.000 evra na teret državnog budžeta zbog nezakonitih smjena članova Etičkog odbora za izbor direktora vaspitno-obrazovnih ustanova. Dakle, pola miliona evra štete za državu samo u „slučaju Bratić“. Zasad.

Kako nije bilo moguće frontalno izgurati sa posla kadrove Đukanovićevog režima da bi na njihova mjesta došli oni koje je taj režim zlostavljao, pribjeglo se „dodatnim stolicama“, zapošljavanju ne radi potrebe obavljanja posla, nego radi udomljenja svojih glasača. Ipak, mnogi koji su se smatrali zaslužnim za nominalno rušenje Đukanovićevog režima nijesu uposleni. Njihovo razočarenje je tim veće što je nova vlast upošljavala i „sigurne glasače“ prethodne vlasti.

Ispostavilo se da u Crnoj Gori nakon izbora 2020. godine i nije došlo do ozbiljnijih promjena. Ministarstvo vanjskih poslova je u jednom mandatu vodio Ranko Krivokapić, a danas ga vodi Ervin Ibrahimović. To su viđeni stubovi Đukanovićevog režima. Jedan saziv Vlade imao je manjinsku podršku Demokratske partije socijalista… Sudstvo, tužilaštvo, policija – osobito tajna (ANB), mediji, školstvo, zdravstvo… obiluju Đukanovićevim kadrovima, čak u toj mjeri da sve izgleda isto kao što je bilo, samo što Njega nema.

Crnogorski nacizam
Ipak, ima ga. I te kako ga ima. Jeste se potalaušio, ali tragovi njegovih kandži vidljivi su u svim sferama društvenog života, kao krtičnjaci na livadi.

Danas crnogorski komunisti, nakon pada Berlinskog zida presvučeni u građaniste, barjačeći lijevim liberalizmom, sada su navukli kostim Kalimera i kukumavče ambasadama u Podgorici i evropskoj administraciji. Politička mladunčad teških kriminalaca Đukanovićevog režima, čvrsto se držeći skuta capo di tutti capi, kojeg su na partijskom kongresu proglasili počasnim predsjednikom DPS-a, traže „čiste biračke spiskove i poštene izbore“. Bez stida i drsko do bezobrazluka, prenebregavaju činjenicu da je za njihovog vakta Crna Gora imala i preko sto hiljada birača više nego stanovnika, da su u ogromnim količinama kupovali glasove za izbore, da su kako u državnim službama i preduzećima tako i u privatnim firmama, koje su mogle da rade samo ako su njihovi vlasnici bili sluge režima, poslom ucjenjivali njihove radnike da glasaju za DPS i njegove privjeske… Upravo na tim poslovima kalila se ova mladunčad i na njima se dokazavši dobila je povjerenje velikog šefa.

Nova vlast se batrga: hapsi, procesuira, ali uglavnom ne na osnovu svoje dokumentacije, nego na osnovu dokumentacije Agencije Evropske unije za saradnju u sprovođenju zakona (Evropol), njihovih međunarodnih partnera ugroženih djelovanjem crnogorskih kriminalnih klanova koji su odavno zagospodarili i sudstvom, i tužilaštvom, i velikim dijelom policije a skoro sasvim ANB, medijima…

Danas su u Crnog Gori procesuirani vrhovni državni tužioci, predsjednici sudova i druge sudije, direktor i visoki funkcioneri bezbjedonosne agencije, direktori policije i drugi visoki policijski funkcioneri…, sve zbog toga što su i sami (bili) pripadnici kriminalnih klanova. Međutim, ovi procesi bivaju sabotirani, rastežu se, pa i do zastarijevanja, jer kadrovi u pravosuđu i bezbjednosnim službama su i dalje dominantno Đukanovićevi, a i ulog u ovim procesima je ogroman. A mladunčad prethodne vlasti ne da svoje političke roditelje. Grebu kao mačići satjerani u ćošak, kojima su napali majku.

Grebu svojim medijima kao kandžama. Objavljena skaj prepiska potvrdila je da su ovi mediji oruđe crnogorskih kriminalnih klanova, dominantno kavačkog. Upravo oni su sve vrijeme bili javna pesnica Đukanovićevog režima. I upravo oni su odigrali značajnu ulogu u realizaciji prljavog referenduma 2006. godine.

I upravo ovi mediji sve vrijeme pumpaju crnogorski nacizam, utemeljen na komunističkoj doktrini o „velikosrpskom hegemonizmu“, promovisanoj još na kongresima KPJ u Beču (1926.) i Drezdenu (1928.), koji je Đukanović, silazeći sa trona 2020. godine, koristeći sintagmu „velikosrpski nacionalizam“, naglasio kao najveću opasnost za budućnost Crne Gore. To velikosrpsko strašilo za nacionalne Crnogorce, kojeg vrijedno pobadaju i „mladi lavovi“ sadašnje opozicije gdje i kad god im se ukaže prilika, izrodilo je u njima patološku mržnju prema Crnogorcima koji nijesu pristali na taj komunistički nacionalni inženjering, nego su ostali nacionalno Srbi, upravo ono što su svi Crnogorci i bili do popisa stanovništva 1948. godine. Toj boleštini civilizacija na današnjem stepenu razvoja nema lijeka.

Pod nebom koje „niđe nije plavo kao što je više Crne Gore“, vazduh je zadojen iščekivanjem da, napokon, bude prosecuiran i Milo Đukanović. Institucionalno je problematizovana zakonitost njegovog putovanja u Dubai u martu 2010. godine. Ovih dana je Specijalno državno tužilaštvo formiralo krivični predmet povodom, navodno, neprijavljenih Đukanovićevih ručnih satova. U okeanu kriminala u kojem ga vidi ogromna većina naroda u Crnoj Gori, a i ne samo u Crnoj Gori, nadležne službe „oslobođene“ Crne Gore našle su dva planktona, dva prekršaja kada je „prešao ulicu van pješačkog prelaza“.

Da li je to, ipak, opomena Đukanoviću da je izašao iz okvira sporazuma da „ne pušta krv Crnoj Gori“ kada je poražen na izborima 2020? Ili je, prosto, došlo vrijeme da dođu i za njega…?

Izvor: Pečat