PIŠE: Jovan Plamenac
Da li su studentski protesti u Srbiji onaj mač Gospodnji iz Svetog Jevanđelja: „Ne mislite da sam došao da donesem mir na zemlju; nisam došao da donesem mir nego mač“
Protesti studenata kojima je povod urušavanje nadstrešnice na železničkoj stanici u Novom Sadu pri čemu je poginulo sedamnaestoro ljudi, kojima su se kasnije priključili i drugi građani, učinili su Srbiju, metaforički rečeno, velikom pijacom na čijim tezgama je svakojakih đakonija: političkih, ideoloških, duhovnih, kulturoloških… Isto tako i pod tezgama: od obavještajnih do kriminalnih. Voda života u Srbiji je uzburkana i zamućena i pogodna je za lov.
Kao što na zelenoj pijaci ima za svačiji ukus i svačiji džep, tako na ovoj ima za svačiji vrijednosni sistem života: od satanskog, preko demokratskog, do jevanđeljskog.
U skladu sa učenjem znamenitog psihijatra Alfreda Adlera o socijalnom interesu, iz kojeg proizilazi da način na koji čovjek vidi druge ljude odražava način na koji vidi svijet i sebe, ljudi u Srbiji gledaju i na studentske proteste. Na toj „pijaci“ ne traže ono što im odgovara, nego ono što im ne valja i onda im čitava pijaca nije dobra jer – na njoj ima i onoga što im ne odgovara.
Tako srpski rodoljubi u studentskim protestima vide drugosrbijance i oni im zaklanjaju pogled na rodoljubivu dimenziju protesta, a drugosrbijanci u njima vide nacionaliste, desničare koji im zaklanjaju pogled na građansku dimenziju protesta.
Vlast u Srbiji u protestima vidi ozbiljnu opasnost po sebe, javno ih označava kao „obojenu revoluciju“ i dovija se da u njima sukobljava njihov građanski i patriotski karakter. Formalna opozicija, većinska u Srbiji, u protestima takođe vidi opasnost po sebe, po broj mandata koji će im građani povjeriti na narednim izborima, i na kvarno im gura klipove u točkove.
Crkva (SPC), koju čine klir i haos, kršteni narod kojeg je i među onima koji podržavaju vlast i među onima koji podržavaju proteste, u javnoj konverzaciji pojmovno redukovana na visoki klir, drži se po strani sve držeći stranu aktuelnoj vlasti.
Prst protesta na srpskoj inteligenciji
Odnos drugosrbijanske inteligencije, uzrasle na komunističkom duhovnom i moralnom nasljeđu i stasale u njegovoj prirodnoj nadgradnji zapadnjačkog lijevog totalitarizma, prema studentskim protestima je skladan, harmoničan. Ova inteligencija komunistički, odnosno lijevo-liberalno disciplinovano, grantovski poslušno, podržava u studentskim protestima ono njima ideološki srodno, u isto vrijeme vrijedno se obračunavajući sa nacionalnim, tradicionalnim i nadasve pravoslavnim u njima.
Sa druge strane, patriotska inteligencija je raspolućena: na one koji studentske proteste podržavaju sa zadrškom i one koji ih podržavaju bezrezervno.
Prvi na studentske proteste projektuju svoje iskustvo i svoje poimanje stvarnosti, gledaju ih kroz periskop svoje političke pripadnosti, svojih ambicija, svoje vokacije, svoje koristi, svojih ideoloških i duhovnih odrednica, te svojih podjela, nadgornjavanja, prepirki, prepucavanja, pa i svađa i nastoje da studentima navuku svoje čizme i da ih uguraju u prtinu koju su oni načinili.
Drugi ih blanko podržavaju da kroz političku i kulturnu šikaru u kojoj dišu na trsku sami razgrću puteve u svoju budućnost, jer budućnost ovih mladih ljudi nije i njihova budućnost.
Mediji koji podržavaju vlast, koji su instrument vlasti, druge revnosno stružu na sitno rende, a prve na krupno, dopuštajući im i da se provuku na njihove stupce i u njihove emisije kao manja šteta od koristi.
Mač Gospodnji nad Srbijom
Da li je studentskim protestima u Srbiji narod dosegao onaj mač Gospodnji iz Svetog Jevanđelja („Ne mislite da sam došao da donesem mir na zemlju; nisam došao da donesem mir nego mač“), kojeg sveti vladika Nikolaj Velimirović objašnjava: „Nisam došao da izmirim istinu i laž, mudrost i glupost, dobro i zlo, pravdu i nasilje, skotstvo i čovečnost, nevinost i razvrat, Boga i demona; nego sam doneo mač da rasečem i odvojim jedno od drugoga, da se ne mešaju“?
Da li je to mač koji će u nemiru razdvojiti tradicionalne porodične, moralne, kulturne i duhovne vrijednosti srpskog naroda od neokolonijalnih: inostranih kredita koje prate politička i ekonomska uslovljavanja i zavisnost, prodaje strateških resursa i infrastrukture korporativnom kapitalu, migrantske najezde, kulturne globalizacije, sinkretističkog neopaganizma…, ili samo pravno ustrojeno od klijentelističkog društva, red od besporetka?
Da li je to mač koji će sasjeći srpsku svekorupciju? Kao što je gordost majka svih grjehova, tako je korupcija majka narodnog stradanja. Kao što jaki pljusak izazove poplave u kojima voda prodire u sve pukotine na koje naiđe, tako i visoku korupciju nije moguće zapriječiti na najvišem nivou društva (političkom, privrednom, kulturnom, medijskom, naučnom…) i ona prodire u sve njegove moralne pukotina, sve do najnižih slojeva.
Da li to to mač koji će sačuvati Kosovo i Metohiju u sastavu Srbije, koji će odbiti globalističke šnajdere mapa od Vojvodine i Sandžaka?
U iščekivanju Božjeg suda
Studentski protesti u Srbiji kao da su personifikacija jevanđeljske priče o dobrom sjemenu i kukolju, korovskoj travi koja raste sa pšenicom. Onima koji podržavaju vlast dobro sjeme su oni a kukolj oni koji podržavaju proteste. Isto tako, onima koji podržavaju proteste oni su dobro sjeme a kukolj oni koji podržavaju vlast. I jedni i drugi nastoje da počupaju kukolj, one druge, kako bi oni neometani od njega uzrastali u svojim vrjednosnim normama, ili svojim interesima.
Gospod upozorava svoje učenike da čupajući kukolj mogu iščupati i žito, pa im kaže da je potrebno da budu strpljivi, da sačekaju žetvu pa onda žito smjeste u žitnice a kukolj spale. Jer, konačni sud nije u njihovom rukama, nego Božijim.
Božiji sud ne znači: mir, mir, mir – niko nije kriv, niti izmirenje naroda na osnovama političkih odnosa u kojima je neka interesna grupacija zauzela strateške društvene kote. Jer, treba da žive i oni koji ne pripadaju toj interesnoj grupaciji.
U iščekivanju Božijeg suda i „odvajanja jaganjaca od jaradi“, u društvenoj upotrebi je ljudski sud. Kao što u svojoj državi hoće da žive oni koji su na vlasti, tako hoće i oni koji nijesu. Takođe, u svojoj državi hoće da žive, kolokvijalno, pa i paušalno rečeno, i građanisti i rodoljubi.
Studenti su u proteste ušli sa osnovnom idejom brušenja oštrice koja razdvaja građansku i rodoljubnu Srbiju. Što je od te ideje ostalo, pokazaće se kada se budu predavale liste za izbore kojih će, kad-tad, biti.
Možda studentski protesti u Srbiji, saplitani i od spolja i iznutra države, do izbora i propadnu, kao što su propadale seljačke bune. Ali, sasvim je izvjesno, izrodiće novu političku snagu koja će izroditi novu političku elitu.
Kada bi ljudi o drugim ljudima sudili isključivo na osnovu dobrog u njima, sa sviješću da su djeca jednog Tvorca, živjeli bi u Edenu. Kako to nije slučaj, žive u „zlu ovoga svijeta“.
Bilo kako bilo, u miru ili ne, u ljubavi ili mržnji, narod u Srbiji, ali i Crnoj Gori i Republici Srpskoj, koje takođe zapljuskuju talasi uzburkanog Srbijanskog mora, upućen je da živi na istoj teritoriji, pod istim Suncem, dišući isti vazduh.
Nikada na onoj pijaci s početka ovog teksta neće biti samo onoga što je jednom čovjeku, ili jednoj političkoj strukturi, ili jednoj interesnoj grupaciji, ili jednoj ideologiji po ukusu.
(Pečat)
