Kad prošlost određuje život, a ljubav traži slobodu: „Svaka ptica svome jatu“ u prepunoj Ljetnjoj bašti

Može li ljubav da bude jača od granica koje su nastale mnogo prije nas? Može li čovjek da izabere svoj put, čak i onda kada mu prošlost, porodica i nasljeđe govore kojim putem mora da ide?

Ova pitanja snažno su odjeknula u Ljetnjoj bašti Doma kulture u Baru, gdje je predstava „Svaka ptica svome jatu“ Beogradskog dramskog pozorišta pred prepunom publikom donijela priču o ljubavi, pripadnosti, nasljeđu, podjelama i slobodi izbora.

Interesovanje za predstavu bilo je ogromno – karte su rasprodate mnogo prije njenog izvođenja, a Ljetnja bašta Doma kulture bila je ispunjena do posljednjeg mjesta. Barska publika tako je još jednom pokazala da pozorište koje otvara važna i bolna pitanja ima svoje mjesto i u ljetnjim večerima pod otvorenim nebom.

U okviru 39. „Barskog ljetopisa“, ansambl Beogradskog dramskog pozorišta, u režiji Dina Mustafića, izveo je predstavu nastalu po tekstu libansko-kanadskog pisca Vadždija Muavida. Kroz odnos dvoje mladih ljudi, predstava otvara pitanja koja daleko prevazilaze priču o njihovim sudbinama – pitanja o tome šta nam ostavljaju prethodne generacije i imamo li snage da sami izaberemo šta ćemo od tog nasljeđa zadržati, a šta ostaviti iza sebe.

Iako je priča utemeljena u složenom kontekstu arapsko-jevrejskih podjela, njena poruka snažno odjekuje i na Balkanu. Jer ovdje, možda više nego bilo gdje, dobro znamo koliko prošlost može da bude prisutna u sadašnjosti i koliko često generacije koje dolaze nasljeđuju i ono što nijesu birale.

Svetozar Cvetković ističe da je upravo u tome jedna od najvećih snaga ovog teksta.

„Ovo je tekst koji se bavi gorućim problemom koji se ne tiče samo arapskog i jevrejskog naroda, već i ljudi na Balkanu. Publika je otišla sa novim saznanjem i suštinom istine o narodu i podjelama“, kazao je Cvetković.

Vukašin Jovanović, koji tumači Itana, u priči je prepoznao i nešto veoma lično – sukob generacija i potrebu da jedni druge pokušamo razumjeti, čak i onda kada nam se čini da govorimo različitim jezicima.

„Sukob generacija u predstavi je nešto u čemu sam se lično prepoznao. Važno je imati razumijevanja – mlađi za starije i stariji za mlađe. Rad na ovoj predstavi otvorio mi je nove poglede i kao glumcu i kao čovjeku“, rekao je Jovanović.

Tamara Šuštić, koja tumači Vahidu, u središte priče stavlja ono što je jednostavno, ali istovremeno i najteže – pravo na ljubav bez granica koje su drugi postavili.

„Ljubav ne može biti pogrešna i ne bi trebalo da postoje podjele. Proces rada sa Dinom Mustafićem i iskusnijim kolegama bio je čaroban i ohrabrujući“, kazala je Šuštić.

Glumački ansambl čine i Ivana Nikolić, Svetlana Bojković, Miodrag Krstović, Marija Pikić i Vladan Milić.

Poslije izvođenja, prepuna Ljetnja bašta Doma kulture prolomila se od gromoglasnog aplauza. Bio je to aplauz ne samo glumcima već i priči koja je publiku natjerala da se zapita koliko nas određuje ono što smo naslijedili, a koliko ono što sami izaberemo.

„Svaka ptica svome jatu“ tako nije bila samo još jedna pozorišna predstava u programu „Barskog ljetopisa“. Bila je to emotivna i snažna priča o ljudima koji pokušavaju da žive uprkos teretu prošlosti, o mladima koji ne žele da nasljeđuju tuđe sukobe i o ljubavi koja pokušava da pronađe put tamo gdje su ga generacije prije nje zatvorile.

A možda je upravo zato poruka predstave toliko snažno odjeknula u Baru: ponekad najteže granice nijesu one koje vidimo, već one koje nosimo u sebi – i koje tek treba da odlučimo hoćemo li ih prihvatiti ili preći.