Rumija im ponovo smeta: Novi udar na SPC i srpsku duhovnu baštinu Crne Gore

PIŠE: Mićo Lutovac

Ima u Crnoj Gori jedna stara politička bolest koja, izgleda, nikada do kraja ne nestane. Samo se povuče, miruje neko vrijeme, promijeni oblik, sačeka pogodan trenutak i onda ponovo izroni. Tako nam se sada, kao neka vrsta političkog povampirenja, vraća i Mehmed Bardhi, počasni predsjednik Demokratskog saveza u Crnoj Gori (inače albanske nacionalne partije) sa zahtjevom da se sa vrha Rumije ukloni crkva koju je 2005. godine postavila Mitropolija crnogorsko-primorska Srpske pravoslavne crkve.

Nije, dakle, slučajno izabrana Rumija. Nije slučajno izabrana crkva. I nije slučajno što se sve ponovo pokušava predstaviti kao pitanje „okupacije“, „prijetnje“ i navodnog ugrožavanja jednog naroda.

Bardhi i aktuelni lider Demokratskog saveza Saubih Mehmeti predali su državnom vrhu i lokalnim vlastima peticiju sa, kako navode, blizu hiljadu potpisa. Od predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića, premijera Milojka Spajića, predsjednika Skupštine Andrije Mandića, potpredsjednika parlamenta Nikole Camaja, pa do predsjednika Opštine Bar Dušana Raičevića i predsjednika barskog parlamenta Branislava Nenezića, traži se da se crkva ukloni sa vrha Rumije, a da se ta lokacija ne predvidi kao mjesto za vjerski objekat u Prostorno-urbanističkom planu Bara.

Sve to bilo bi samo još jedno političko saopštenje da u obrazloženju nema riječi koje otkrivaju mnogo dublju namjeru. Crkva se naziva dijelom „srpske okupacije“, njeno postavljanje opisuje se kao „klasična okupaciona akcija“, a Srpska pravoslavna crkva, odnosno njena Mitropolija crnogorsko-primorska, praktično se predstavlja kao neka tuđa sila koja je došla da zauzme Rumiju. E, tu već više nije riječ samo o jednom objektu. Tu je riječ o pokušaju da se jedan čitav istorijski i duhovni sloj Crne Gore proglasi za stran, uvezen i nepoželjan. I to baš onaj koji je stvorio Crnu Goru i koji je njena suština.

A to je, složimo se skua, istorijski aposlutno neodrživo.

Jer, zaboga, ako je nešto autentično, izvorno i duboko utkano u istoriju Crne Gore, onda je to upravo srpsko pravoslavlje, Srpska pravoslavna crkva i njeno viševjekovno prisustvo na ovim prostorima. Crnu Goru nije stvorila jučerašnja politika, niti su njenu istoriju napisali današnji partijski programi. Crna Gora je nastala u vremenu u kojem su Srpska pravoslvna crkva, narod, srpka plemena, jezik, predanje i zavjet bili isprepletani do mjere koju današnji ideološki tumači često ni ne razumiju.

I zato je posebno licemjerno kada se danas Mitropoliji crnogorsko-primorskoj, sa njenim jasnim srpskim crkvenim identitetom i pripadnošću Srpskoj pravoslavnoj crkvi, pokušava pripisati uloga nekoga ko je „došao“ u Crnu Goru. A pripisuje je uglavnom oni koji su zaisza ovdje došljaci, ili su izmišljeni nakon Drugog svjetskog rata. To je makar lako provjerljivo. U Arhivu na Cetinju. Ne kažem - na Dedinju...

Ko je onda bio Sveti Petar Cetinjski? Ko je bio Petar II Petrović Njegoš? Ko je bio mitropolit Mitrofan Ban? Ko su bili brojni mitropoliti koji su kroz vjekove nosili duhovnu i političku težinu crnogorskog prostora? Ko je sačuvao crkve, manastire, mošti, ikone, knjige i predanje kada nije bilo ni moderne državne administracije, ni ministarstava kulture, ni današnjih nevladinih organizacija?

Srpska pravoslavna crkva, znamo svi,  nije neka nova politička pojava u Crnoj Gori. Ona je jedan od temeljnih čuvara njenog istorijskog pamćenja.

A Rumija je posebna priča.

Crkva na njenom vrhu, i to znaju svi koji išta imaju u glavi,  nije postavljena da bi nekome oduzela planinu. Ni pravoslavnim vjernicima nije potrebno da bi dokazivali da je Rumija njihova. Rumija pripada Crnoj Gori i svima koji je vole. Ali je isto tako činjenica da je zavjet vezan za Rumiju duboko ukorijenjen u narodnom i duhovnom pamćenju. Obnova crkve na vrhu Rumije 2005. godine, koju je predvodio blaženopočivši mitropolit Amfilohije sa vjernim narodom, nije bila neka slučajna politička operacija izvedena bez ikakvog istorijskog konteksta.

Naprotiv. Mitropolit Amfilohije je upravo obnovom svetinje na Rumiji pokušao da vrati jedan prekinuti duhovni i zavjetni kontinuitet. I zato danas treba reći ono što se nekome možda ne dopada: Mitropolija crnogorsko-primorska Srpske pravoslavne crkve ima puno pravo da svoj duhovni rad i svoje istorijsko nasljeđe posmatra kao dio autentične crnogorske tradicije, a ne kao nekakvo naknadno uvezeno srpstvo.

Crna Gora je upravo kroz tu duhovnu i istorijsku vertikalu postala ono što jeste. Dakle, znamo, je li, Rumija nije nastala 2005. godine. Niti je njena simbolika nastala dolaskom helikoptera. Istorija Rumije je mnogo starija. A ono što je 2005. godine urađeno bilo je obnavljanje svetinje koja je, prema predanju, na vrhu planine postojala vijekovima i koja je kroz istoriju bila dio duhovnog života ovog kraja.

I tu dolazimo do suštine Bardhijeve inicijative.

Ako je crkva problem zato što je „srpska“, onda problem nije u njenim dimenzijama. Nije problem ni u kamenu, ni u metalu, ni u zvoniku, ni u tome što je objekat malih gabarita. Problem je, očigledno, u simbolici koju neko želi da izbriše.

Jer da je problem samo u navodno formalno bespravnoj gradnji, onda bi se o njoj govorilo jezikom urbanizma, inspekcije, zakona i procedura. Ali kada se govori o „srpskoj okupaciji“, onda više nismo u sferi urbanizma. Ulazimo u sferu političke i nacionalne ideologije, bolje reći neskrivene mržnje koju inicjtaori demonstriraju. Neskriveno, doduše.

A tu Bardhi, čini se, pokušava da vrati Crnu Goru u one rovove iz kojih se ova zemlja, bar deklarativno, trudi da izađe.

Crna Gora je već dovoljno podijeljena. Dovoljno je u njoj bilo političkih projekata koji su pokušavali da narod ubjeđuju da jedni drugima predstavljaju opasnost. Dovoljno je bilo pokušaja da se srpski identitet predstavi kao uvoz, a srpski jezik kao tuđi. Dovoljno je bilo priče o tome ko je „pravi“ Crnogorac, a ko nije.

Sada se, izgleda, ponovo pokušava otvoriti isti front – samo preko Rumije.

I to baš sada, kada se Crna Gora nalazi u procesu evropskih integracija i kada bi bilo mnogo važnije da se politička energija troši na ekonomiju, institucije, infrastrukturu, vladavinu prava i bolji život građana.

Umjesto toga, ponovo nam se nudi rušenje, uklanjanje i prekrajanje simbola.

Nije teško zamisliti šta bi bilo sljedeće ako bi ovakav pristup postao politički standard. Danas je to Rumija. Sjutra će biti neka druga crkva. Prekosjutra neki manastir. A onda će se otvoriti pitanje ko ima pravo da određuje šta je „crnogorsko“, a šta je „srpsko“.

I tu mora da postoji jasan odgovor: niko nema pravo da srpskom narodu u Crnoj Gori oduzima njegovo istorijsko i duhovno nasljeđe.

To nije ugrožavanje bilo koga drugog. To je pitanje jednakosti.

Ako Albanci u Crnoj Gori imaju pravo da njeguju svoje kulturno i nacionalno nasljeđe, ako Bošnjaci koji su nastali (legitimno) 1993. godine imaju pravo na svoje istorijsko pamćenje, ako Hrvati imaju pravo na svoje svetinje i tradiciju, ako svako ima pravo da bude ono što jeste, onda isto pravo mora imati i srpski narod koji je sa svojom Crkvom ovu zemlju stvorio. 

I ne samo pravo da bude Srbin na popisu.

Pravo da govori srpskim jezikom, da mu srpski bude službeno jer njime govori najviše građana ove države. Pravo da se moli u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Pravo da poštuje svoje svetinje. Pravo da poštuje Njegoša, kralja Nikolu, marka Miljanova, ali i svoje Nemanjiće, Balšiće, Crnojeviće.. Pravo da pamti svoje pretke. Pravo da svoju istoriju nazove svojom.

Bardhi i oni koji stoje iza ove inicijative očigledno računaju na to da će pitanje Rumije ponovo aktivirati stare nacionalne podjele. Ali potpuno je drugo pitanje koliki je njihov stvarni politički kapacitet.

Jer, defitinitvno, jedno je potpisati peticiju, a drugo je promijeniti državnu politiku. Takođe, jedno je poslati dopis predsjedniku države, Vladi, Skupštini i lokalnoj upravi, a drugo je dobiti političku većinu koja će pristati da ruši svetinju koja za veliki broj građana ima duboko duhovno i istorijsko značenje.

Barani, ali i svi u Crnoj Gori to dobro znaju.

Znaju i Srbi, i oni koji se izjašnjavaju kao Crnogorci, ali i Albanci, Muslimani, Bošnjaci... i svi drugi koji žive u ovom gradu da se ovakvim inicijativama lako može raspiriti ono što nikome nije potrebno. Bar je kroz svoju istoriju naučio da različitosti ne moraju značiti sukob. I upravo zato ovakvi pokušaji vraćanja u nacionalne rovove zaslužuju da budu politički poraženi – ne sukobom, već demokratskim prezirom prema politici podjela.

Posebno je zanimljivo što se u peticiji koristi riječ „okupacija“.

Okupirati nešto znači doći kao tuđa sila i silom zauzeti prostor. A kakva je to „okupacija“ jednog malog vjerskog objekta koji je podignut kao svetinja daleko najveće i najbrojnije vjerske zajednice u Crnoj Gori.

Ili je prijetnja samo tome da se iz javnog prostora izbriše srpsko pravoslavno prisustvo?

To su pitanja na koja bi Bardhi i njegovi politički istomišljenici morali da odgovore.

Jer nije Rumija njihov problem. Njihov problem je očigledno činjenica da srpska duhovna tradicija u Crnoj Gori nije nestala.

Nije nestala ni poslije decenija komunističke vlasti. Nije nestala ni poslije pokušaja stvaranja novog identitetskog modela. Nije nestala ni poslije svih političkih pritisaka. Naprotiv, Srpska pravoslavna crkva je u prethodnim decenijama pokazala ogromnu snagu.

Posebno u vrijeme mitropolita Amfilohija.

I tu treba biti potpuno jasan: mitropolit Amfilohije nije bio čovjek koji je podizao zidove među ljudima. Bio je čovjek koji je obnavljao crkve, manastire i svetinje, okupljao narod i vraćao duhovni život tamo gdje je decenijama bio potisnut. Njegov doprinos obnovi crkvenog života u Crnoj Gori nemoguće je izbrisati političkim peticijama.

Rumija je jedan od simbola te obnove.

I zato je danas pokušaj da se ta svetinja ukloni više od pitanja jednog objekta. To je pokušaj da se dovede u pitanje pravo jednog dijela građana Crne Gore da svoje istorijsko nasljeđe vide kao sopstveno.

Ako se već pozivamo na Evropu, onda hajde da se ponašamo evropski.

Evropa ne traži od Crne Gore da ruši srpske crkve. Evropa ne traži da se jednom narodu oduzima istorijsko pamćenje. Evropa ne traži da se vjerske zajednice guraju u rovove. Naprotiv – traži se zaštita prava, različitosti i kulturnog nasljeđa.

Zato je pozivanje na Poglavlje 23 u ovom slučaju prilično čudno ako se istovremeno traži uklanjanje objekta koji ima snažnu vjersku i istorijsku simboliku za veliki broj građana.

A što se tiče priče o „okupaciji“ i „osvajanju“ prostora oko Skadarskog jezera, ona zaslužuje još veću rezervu.

Istorija Crne Gore nije crno-bijela knjiga u kojoj se jedan narod može predstaviti kao domaćin, a drugi kao došljak. Svi narodi koji žive u Crnoj Gori imaju svoje istorijske slojeve, svoje traume, svoja predanja i svoje svetinje. Ali niko nema pravo da iz te složene istorije izbaci srpsku komponentu i onda proglasi preostalu sliku za jedinu istinu.

To jednostavno nije Crna Gora.

Crna Gora je složena zemlja.

Njena snaga može biti upravo u tome da se prihvati činjenica da su njena istorija i identitet mnogo širi od dnevnopolitičkih formula.

Zato Bardhijev pokušaj, koliko god se predstavljao kao pitanje zakona, mora biti posmatran i kao politički čin. A kao politički čin on je pogrešan, anahron i opasan.

Jer Crnoj Gori danas ne trebaju novi rovovi. Trebaju joj putevi. Trebaju joj fabrike. Trebaju joj plate. Trebaju joj investicije. Trebaju joj mladi koji ostaju u zemlji. Trebaju joj institucije koje rade. I ako već želimo da gledamo preko granice, onda bi bilo dobro da se ne gleda samo koju će zastavu ko podići ili koju će crkvu ko pokušati da ukloni.

Pogledajmo Srbiju.

Crna Gora bi, umjesto da se stalno vraća u političke i ideološke rovove prošlosti, mogla nešto da nauči od Srbije – ne samo kada je riječ o povećanju minimalne zarade, već i kada je riječ o ekonomskom razvoju, investicijama, infrastrukturi i otvaranju novih radnih mjesta.

Srbija je posljednjih godina izgradila kilometre novih auto-puteva i brzih saobraćajnica, otvorila brojne fabrike, privukla velike investicije i podigla infrastrukturni potencijal zemlje. U brojnim sektorima poslodavci sve više traže radnike, a nezaposlenost je na istorijski niskim nivoima. To su stvari koje se vide na terenu, a ne samo u političkim govorima.

To je Srbija danas.

I zato je zanimljiv kontrast: dok jedni u Crnoj Gori ponovo traže šta da ruše, drugi u regionu grade.

Dok se otvaraju stare rasprave o tome čija je Rumija, u Srbiji se grade novi putevi.

Dok se traži uklanjanje jednog malog vjerskog objekta, negdje drugdje niču fabrike.

Dok se ponovo prebrojava ko je čiji, ljudi traže posao, bolju platu, sigurniju budućnost i normalan život.

To je, možda, najbolja lekcija za današnju Crnu Goru.

Neka svako čuva svoje. Neka Srbi poštuju svoje svetinje. Neka Albanci njeguju svoje nasljeđe. Neka Bošnjaci i Hrvati čuvaju svoju kulturu. Ali nemojmo jedni drugima rušiti simbole da bismo dokazali ko smo.

Jer kada počnemo da rušimo tuđe svetinje zato što nam se ne dopadaju, onda više niko nije siguran da njegova sopstvena svetinja sjutra neće biti proglašena „problemom“.

Rumija zato mora ostati mjesto susreta, a ne mjesto novog političkog sukoba.

A Bardhi? On je svojim najnovijim potezom pokazao da još nije napustio političke rovove prošlosti. Samo je sada izabrao Rumiju kao novu liniju fronta.

Ali Crna Gora više nije ona Crna Gora iz devedesetih.

Narod je umorniji od podjela. Građani su naučili da prepoznaju političke provokacije. I sve je manje onih koji žele da im neko objašnjava da su im komšije prijetnja samo zato što se mole u drugoj crkvi ili svoj identitet doživljavaju drugačije.

Zato će, izvjesno je, ova besmislena inicijativa završiti tamo gdje i zaslužuje da završi – u političkoj arhivi neuspjelih pokušaja da se Crna Gora ponovo podijeli.

Rumija će ostati.

Crkva će ostati simbol jednog duhovnog i istorijskog pamćenja.

Srpska pravoslavna crkva će ostati najvažniji dio istorije Crne Gore.

A Crna Gora će, prije ili kasnije, morati da shvati da njena budućnost nije u tome da stalno ruši ono što su njeni preci gradili, već da konačno počne da gradi ono što će ostaviti svojoj djeci.

I ako već tražimo uzore – gledajmo gdje se grade putevi, gdje niču fabrike, gdje rastu plate i gdje se stvaraju radna mjesta.

A ne samo gdje se podnose peticije za rušenje.

Jer država koja stalno gleda šta da ukloni iz prošlosti teško može napraviti ozbiljan plan za budućnost.